Cvijeće sluša. Cvijeće liječi. Ono nam pomaže kad toga nismo ni svjesni. Priroda osluškuje i može nam pomoći ako joj se obratimo, ako joj uputimo poziv upomoć. Zna prepoznati osobu koja ju poštuje i koja joj se posvećuje. U Australiji možete nestati, možete se stopiti s prirodom i zauvijek izbrisati svoje tragove. Toliko je velika i prostrana, toliko pusta i zastrašujuća da izaziva strahopoštovanje. Ovo je jako poseban roman jer je prožet nekom niti koja nas vodi, koju jednostavno moramo osjetiti i prepustiti joj se.
“Ležala je u krevetu te promatrala zimsko nebo i mijene njegovih boja, od nježne mornarsko plave do lila nijanse, pa do breskve i ružičaste boje šampanjca, sve dok sunce nije izašlo i obasjalo crvenu zemlju.”
Alice Hart nije imala sretno djetinjstvo. Bilo bi sretno da je živjela samo s majkom, da su zajedno razgovarale s cvijećem i zapisivale dnevnik svakog australskog mirisnog lijeka. Ali njena majka nije bila dovoljno jaka da spasi sebe i vlastitu kćer i pobjegne od muškarca koji ju je pola života zlostavljao. Kad slijedom nejasnih događaja Alice ostane bez oba roditelja, pod okrilje ju uzima June i dovodi na svoju farmu cvijeća. Alice upoznaje stanovnice tog čarobnog mjesta, druge Cvijetove, žene koje su zbog različitih životnih situacija pronašle sklonište u toj oazi mira. Alice odbija govoriti, buni se protiv svega što ju je snašlo, ali ubrzo pronalazi najboljeg prijatelja u simpatičnom vršnjaku Oggiju, bugarskom doseljeniku. Godine prolaze, a ljubav između Alice i Oggija samo raste. I tada se sudbina ponovno umiješa i Alice se još jednom nađe sama, izgubljena i razočarana. Nikako da pronađe toliko željenu sreću. Razočarala se i u žene koje su je toliko puta štitile. Odlazi s farme i pronalazi utočište u australskoj divljini, crvenoj pustinji u koju dolaze oni koji bježe sami od sebe. Ovdje se po drugi put u životu zaljubljuje. Stvarno je sretna i uvjerena da je napokon u miru i sa sobom i s drugima. Ali jedino je cvijeće nikada nije iznevjerilo.
Australski me autori oduvijek oduševljavaju. Nešto je u njima što me vuče i vuče. I nikada se ne razočaram. Uvijek me uspiju uvući u tu atmosferu koja se proteže njihovim djelima. Sparina, toplina, prostranstvo, tajne i misterije. Jednostavno se morate izgubiti u svemu što vam nude. U ovom romanu cvijeće je to koje nas obuzima, njegov miris i ono što skriva, način na koji liječi i pomaže. Ali žene su obilježile ovu priču. Autorica je stvorila nekolicinu jakih, upornih ženskih likova koje toliko toga nose na svojim plećima da nam se ponekad čini da će se slomiti, ali one dokazuju koliko su jake i hrabre i što sve mogu podnijeti. Njihovoj se snazi moramo diviti.
“Potrebe životinja ne razlikuju se od naših. Ljubav i pažnja mogu biti moćni kao i medicina.”
Iako iznimno težak i potresan, ovaj je roman i vrlo inspirativan jer nas ispunjava pozitivnim osjećajem, nadom da se stvari ipak mogu riješiti i da nisu svi strašni. Iako je cijelo djetinjstvo gledala kako joj otac zlostavlja majku, Alice se nije mogla othrvati tom dobro naučenom obrascu. Previše je razočaranja bilo u njenom mladom životu i neiskustvo je ono koje ju je skoro odvelo u propast. Ali ovdje nam autorica daje nadu i pokazuje da postoje muškarci kojima se može vjerovati, da prijateljice mogu okrenuti leđa, ali nas neće napustiti, a da oni koji su uvijek bili u prikrajku mogu biti naš spas.
“Ptica feniks uranja u vatru da je prožre plamen, da izgori do pepela i uskrsne iznova stvorena, preporođena – ista, ali ipak drukčija.”
Izdavač: Znanje
