Recenzija Tamare Štiglić Vodopić: “Dva prsta iznad gležnja”
R

Ovaj me roman privukao činjenicom da u njemu ima mnogo glazbe. A toliko volim glazbene reference u knigama kojih se uhvatim. I mnogo ih je ovdje, referenci na glazbu koju osobno volim i slušam. Ali to je samo jedan aspekt cijele priče. Jer, koliko god glazba bila važna te je i nit vodilja samog romana, u ovu je priču utkano toliko toga više. Iznimno hrabro djelo, koje će neke čitatelje možda i uvrijediti i povrijediti, ali možda takvi za njime neće ni posegnuti. Ja sam dobila i više nego što sam očekivala.

Monika je petnaestogodišnja kći slobodoumnih roditelja, onih koji mnogo i često razgovaraju s vlastitom djecom, dopuštaju im stvari koje neki drugi sigurno ne bi, ali su uvijek negdje prisutni, uvijek u pozadini, svjesni nevolja u koje njihovo dijete može upasti, ali dovoljno puni povjerenja, sve dok im dijete to dopušta. Nažalost, koliko god optimistično i lijepo to zvučalo, život često krene drugim smjerom. I to nekoć iskreno i mirno dijete više nema potrebu sve govoriti svojim roditeljima već želi samostalno iskusiti svijet, pogriješiti, isprobavati nove stvari i učiti na vlastitim pogreškama.

“Znao je da je to normalno, znao je da je to faza u odrastanju, znao je da je to pubertet i da je na vrhuncu, ali sve što je znao nije ga moglo spriječiti da se boji, a strah za Moniku pomogao mu je da se ne boji za sebe iako ga je uznemiravalo kako će se ona snaći bez njega.”

Takva je i Monika. Kad tad je morala otići iz roditeljskog doma i suočiti se sa stvarima koje možda nije očekivala. Autor nas vodi preko njenih tinejdžerskih godina do dalekih dvadesetih, kroz seksualna otkrivanja, traženje vlastita identiteta, razočarenja u one koji su joj bili najbliži, tugu i čuđenje zbog različitih ljudskih odluka i ponašanja. Škare piše o stvarnom životu, svakodnevici mnoge gradske djece, u ovom slučaju one liberalnih roditelja koji također traže svoje mjesto pod suncem, u zemlji s čijim se svjetonazorima ne slažu, nemoćni promijeniti išta, pa na kraju i sami sebe.

“Cijeli narod ne može biti dobar isto kao što ne može biti ni loš. Dobri ili loši su samo ljudi, a to iz kojeg su naroda, u što vjeruju i jedu li meso ili ne – to ih ne čini ni dobrima ni lošima. Ima i zlih Hrvata i dobrih Srba i pokvarenih vegetarijanaca.”

Ovaj mi je roman bio bliži od mnogih priča hrvatskih autora jer u središte stavlja djevojku nekoliko godina stariju od mene same te sam mogla povući mnoge poveznice i s vlastitim tinejđerskim godinama i društvenim i socijalnim stanje naše zemlje. Mnogo sam se puta prepoznala u Moniki, u nekim njenim gledanjima i razmišljanjima, a posebice u odnosu prema glazbi, nečemu što joj je tada, ali i u kasnijim godinama predstavljalo mnogo. Na taj se način često povezivala s ljudima, upoznavala ih i otkrivala njihove tajne, laži i istine. A i ta glazbena tetovaža cijelog će je života podsjećati na nešto najvažnije, ali istovremeno i toliko bolno i realno, samo njeno, privatno.

“Zna se dogoditi da čovjek ne misli ništa loše, ali kaže nešto nespretno ili brzopleto i krivo ga se shvati i onda može imati problema.”

Važnu ulogu u romanu igraju Monikini roditelji koje je autor iznimno detaljno prikazao, opisao i uspio dočarati.

“Nemogućnost da mrzi i nacionalna pripadnost koje su u normalnom svijetu dvije posve različite stvari, kod njega su postale izvorom frustracije jer tu su išle ruku pod ruku, a njemu to nije bilo prihvatiljivo. Osjećao je da postaje manje Hrvatom samo zato što nikoga ne mrzi.”

Ogolio ih je do samog kraja, dopustio nam da upoznamo sve njihove vrline i mane, da im sudimo i da ih podržavamo, baš kao što to činimo svakog dana svoje svakodnevnice. Jer ovaj roman to i jest, svakodnevnica mnogih, više ili manje slična, ali jednako stvarna, ljudska, vrlo često sve samo ne savršena, ali naša.

Izdavač: Hena com

KONCEPT MAŽARspot_img

novosti

povezani članci