“Svaki čovjek želi živjeti što dulje, ali znate što, uopće nije lijepo ostati zadnji. Život više nema smisla kad su svi ostali mrtvi.”
Ove sam godine pročitala nekoliko romana usredotočenih na treću dob, onu već pomalo zaboravljenu i zanemarenu. Svi do jednoga su me oduševili. Autori su zaista umješno uspjeli prikazati nade, ljubavi i strahove onih koji su toliko toga prošli u životu, ali i dalje ne odustaju. Priče su to o propuštenim prilikama, ali i avanturama koje su im promijenile živote. Nakon Japanskog ljubavnika i Čudesne narukvice Arthura Peppera, uživala sam u crticama iz Dorisina života, ispričanima u jednoj crvenoj bilježnici.
Doris nije imala jednostavan život. Rano je ostavila rodnu Švedsku i sreću pokušala pronaći kao manekenka u Parizu. Uživala je u svijetu glamura, ali svaka medalja ima dvije strane. Ništa nije toliko sjajno. Nije Pariz bio baš onakav kakvim su ga drugi opisivali. Izvana je blistao, ali pozadina je otkrivala njegovo pravo lice.
“Ulice su bile tako prljave, odvodni kanalići puni prljavštine i otpada. A ispred stražnjih ulaza u restoranske kuhinje nerijetko su se mogli vidjeti ostaci ribe, otpaci mesa i trulo povrće.
Doris je upoznala mnoštvo upečatljivih likova koje je opisala u svome adresaru. Pokraj skoro svačijeg imena našla se riječ mrtav/mrtva. Doris ima devedeset i šest godina i još malo dana ispred sebe. Ima samo pranećakinju Jenny, ženu čiji je život oblikovala i promijenila. Jenny upoznaje Doris kroz njene riječi i ne može ne diviti se toj snažnoj starici koja je preživjela neopisive nedaće.
Iako nisam od samog početka bila uvučena u radnju ovog romana, postepeno sam srasla s njegovim stilom i na koncu me ostavio s onom nekom toplinom oko srca. Ovo je jedna od onih priča nakon kojih zastanete i zamislite se. Koja je smisao života? Rad i pokoravanje drugima? Držanje zatvorenih ustiju kad je vaš trenutak da progovorite i izrazite svoje mišljenje? Promišljanje o onome što ste trebali učiniti i što je moglo biti? Ili je život mnoštvo pruženih prilika koje treba zgrabiti i pokušati učiniti najviše od njih? Nemaju svi iste mogućnosti i većina nije rođena pod sretnom zvijezdom, ali treba se osvrnuti oko sebe i cijeniti ono što nam je dato i što smo stvorili. Treba iskoristiti trenutak, ponekad i zaboraviti na zdrav razum i baciti se u nepoznato.
“Lijepu osobu ljudi slušaju, dive joj se. To sam shvatila tek kasnije u životu, kad mi koža više nije bila onako zategnuta i kad mi je kosa posijedila. Kad ljudi više nisu gledali u mene dok bih ulazila u prostoriju. Taj dan dođe. Svima.”
Ova je knjiga prepuna predivnih opisa, ali odnosi između ljudi njena su najvrijednija stavka. Lundberg nije nije ništa uljepšala, već je vrlo realistično prikazala te odnose. Neimaština, sram, strah, ponos, prkos. Sve smo dobili i sve ima smisla. Jer to je život. No, ovo je i priča o ljubavi, onoj istinskoj i pravoj, ponekad i nemogućoj, ali nikad zaboravljenoj. Također je i zanimljiva slika odnosa moderne obitelji, muža i žene te njihovih “podijeljenih” uloga. Ovo je priča o jačini obiteljskih odnosa i praštanju, o prijateljstvu između muškarca i žene, bez skrivenih namjera. Koliko teška, toliko je i fascinantna.
Roman je ispripovijedan kroz Dorisine opise te trenutke u sadašnjosti. Svi ti dijelovi iz prošlosti su mi bili puno zanimljiviji i stilski sam u njima puno više uživala nego u onima iz sadašnjosti. Ponekad sam imala dojam kao da su dvije osobe pisale ovaj roman. Možda se zato nisam odmah mogla uživjeti. Dijalozi u sadašnjosti su na trenutke prekratkih rečenica te im nedostaje liričnosti koju susrećemo u onima iz prošlosti. Nisam to zamjerila autorici, ali ipak sam puno više uživala u Dorisinim sjećanjima iz Pariza, New Yorka i Engleske.
Volim ovakve priče koje opisuju ljude i život, prepune su emocija i dozvoljavaju nam da ih sami doživimo na svoj način. Potiču nas da se osvrnemo oko sebe, možda i osmjehnemo neznancu na ulici ili pozdravimo bakicu u susjedstvu, zagrlimo članove vlastite obitelji i nazovemo one koje već dugo nismo čuli.
Izdavač: Mozaik knjiga