“Dan je bio rujanski topao, predivan, baš kao da im se nebo unaprijed ruga. Toplinu babljeg ljeta cijelo je popodne hladio ugodni maeštral s mora.”
Tog su dana Vesna, Jakov, blizanci Mate i Silva bili skladna, sretna obitelj. Dan nakon, u nedjelju 23.rujna 1989., život im se promijenio. Nikad ništa više neće biti isto. Silva je u subotu navečer otišla na ribarsku feštu i više se nije vratila. Nitko je nije vidio nakon jedan sat u noći. Osim Elde, koja tvrdi da ju je srela na kolodvoru, spremnu za put. Elda je odmah rekla da je bila subota. Ali Silva je nestala u nedjelju. Mnoge su sumnjičilo, privodilo. Adrijan Lekaj, dečko s kojim je Silva zadnje viđena, prošao je torturu ispitivanja tadašnje jugoslavenske milicije. Inspektor Gorki je mislio da je poduzeo sve što je tada mogao. Silvin dečko Brane imao je čvrst alibi, ali ga je njen nestanak zauvijek obilježio. Jakov i Mate su uzeli stvari u svoje ruke i posvuda je tražili. Stigao je rat. Adrijan je otišao u vojsku, Brane na brod. Jakov je izgubio entuzijazam, Vesna posebno. Jedino je Mate živio u nadi da će naći svoju drugu polovicu, voljenu sestru blizanku, toliko drukčiju od njega samoga. Saznali su i više no što je trebalo. Silva je vodila paralelni život. Možda je jednostavno pobjegla. Mnogi su se s time na kraju i pomirili. Bolje nego da je mrtva.
“Silva nije bila ni mrtva ni živa. Silva je nestala- A nestaloj ne možete ni poći na grob ni ispeći tortu. S nestalom ne možete slaviti, ne možete je oplakivati, ne možete s njom razgovarati niti kovati planove.”
Od prvog me poglavlja ovaj roman uvukao u svoje tajne i spletke. Izvrsno napisan, opisa toliko vividnih i bogatih da sam se istog trena prebacila trideset godina unazad, u doba kada sam imala dvije godine, u trenutke o kojima znam samo preko pričanja. Malo fiktivno mjesto pokraj Splita, Misto, jedno od onih u kojem svi svakoga poznaju i misle da znaju u dušu. Jedno od onih u kojima se, nažalost, ponekad dogodi nešto toliko strašno da se svi zapitaju, pa kako? Tko bi to učinio? Svi smo si “naši”. Ali ljudi su ljudi, svakakvi, prepuni mana, u velegradu ili na selu. Jedino što je u ovakvim mjestima još gore tragati za istinom. Suočiti se s činjenicom da možda razgovarate s počiniteljem. Ako uopće postoji. Jer vaša je kći ta koja se skrivala od vas.
Ispričan kroz vremenski period od 27 godina, ovaj roman nije samo priča o traganju za nestalom tinejdžerkom. Ovdje se radi o mnogo dubljim stvarima, hrvatsko je društvo ogoljeno do kraja. Jugoslavenska milicija, partizani, stvaranje nove države, rat, nova policija. Odnosi između generacija, srazovi, pogledavanja i ogovaranja. Ovo je stvarni život. Onako kako je i bilo, kako ponekad još uvijek i jest. Toliko je realistično da imate osjećaj da je napisan prema istinitom događaju. A mogao bi i biti. Pa zar ne saznajemo svakodnevno o strahotama koje se skrivaju, koje odjednom izađu na površinu? Zbog svega toga još je teže čitati ovaj roman. A najteže ga je čitati kad sagledate sve okolnosti koje mijenjaju živote ljudi. Pavičić je maestralno opisao raspadanje onih koje ovakva tragedija pogodi. Nažalost, takve obitelji većinom ne ostanu zajedno. Nesreća je toliko strašna da se ljudi više ne mogu gledati. Jedni druge podsjećaju na najgore dane. Uvlače se u sebe, bore na različite načine, šute, viču, tragaju, zaboravljaju na svoje najbliže.
“Predugo je živio u sretnom braku, a sretni brak sasiječe čovjeku potrebu za drugim ljudima.”
Jako me potresao ovoj roman, toliko da sam se nekoliko puta uhvatila u grču, nekakvoj treskavici. Knedla u grlu bila je prisutna cijelo vrijeme, svaka me stranica tjerala dalje, na pohlepno čitanje i traganje za istinom. Crvena voda najbolji je roman koji sam pročitala ove godine, ali i jedan od najboljih romana koje sam ikada pročitala.
Izdavač: Profil