“Ležao je slušajući vodu kako kaplje u šumi. Dno dna. Hladnoća i tišina. Pepeo nekadašnjeg svijeta, raznošen svud po praznini turobnim i nestalnim vjetreovima. Otpuhan, razbacan i ponovo otpuhan. Sve se otrglo s veza. Odriješeno u pepelnom zraku. Živo samo zbog daha, dhrtaja i prkosa. Da mi je samo srce kameno.”
Tko vam je najvažniji u životu? Bez koga ne možete? A sad zamislite da se nađete u situaciji u kojoj ne znate koliko ćete još vremena provesti s njima, ne znate hoćete li ih moći spasiti ili ćete ih morati iznevjeriti i pogaziti riječ koju ste im dali. Cesta me uništila, emocionalno me skroz iscrpila, suze nisu prestale teći, ali preporučam je bez ikakve dvojbe.
Apokalipsa. Zemlja je opustošena i malo je onih koji su preživjeli. Sve je razoreno, a i manjina “normalnih” u stalnom je skrivanju i bijegu od onih kojih je više. Kanibalizam se širi, klima se promijenila, hladno je i sve rpekriveno peplom, nitko više nije siguran i nikome se ne može vjerovati. Čovjek i dječak putuju, kreću se, bez cilja, plana i budućnosti. Prljavi su, smrde i ne znaju prema čemu idu. Čovjek je siguran da ovdje budućnosti nema. Dječak ispituje, znatiželjan je, ali i prestrašen. Čovjek se ne boji onoga što je oko njih. On strahuje zbog svog sina, dječaka. Imaju i pištolj, s tri metka, ali ne znaju kad će ih morati iskoristiti. Postepeno, metaka nestaje, situacija se na trenutke poboljšava, ali ne zadugo. Ne smiju se nadati, ništa ih ne smije zavariti, neprestano moraju biti oprezni i pripremni, na putu. A cesta je duga i strašna.
“Znao je da se nada bez pokrića. Nadao se da će biti više svjetla, premda je po svemu što je znao svijet postajao sve mračniji.”
McCarthy je na 200 stranica rekao više nego što netko pokuša u dvostruko dužim romanima. Opisi su iznimno realistični, mirise gotovo možete osjetiti, a slike su vam neprestano u glavi. Prljavština, opasnost, neizvjesnost. Na rubu ste u svakom trenutku. I svaki put kad se ponadate, brzo ste vraćeni na zemlju, dobivate pljusku stvarnosti. Okrutne, nemilosrdne realnosti koja vas toliko straši. Iako nijedno ime nije izrečeno i nema nikakve pozadine cijele priče, toliko ćete se povezati s glavnim likovima i ući u njihovu kožu da nećete moći prestati razmišljati o tome što biste vi u toj situaciji učinili. A svjesni ste da ne možete mnogo. I to je ono što je najgore ovdje. Suočavanje s najgorim. Istovremeno morate biti jak roditelj, stijena svome dijetetu, a iznutra vas izjeda, misli vam se roje u glavi, sjećate se razgovora iz prošlosti. Hoćete li pogaziti svoju riječ i učiniti nešto što ranije niste mislili da ste u stanju.
Uz sve navedeno, ovo je prvenstveno priča o roditeljskoj ljubavi i njenoj jačini. Ovog puta otac je glavni lik, onaj koji je toliko često izostavljen ili samo sporedni lik pored majke koja sve nosi na svojim plećima. Ovaj otac nema izbora, on i dalje odgaja svoje dijete, opominje ga, kori, ali i tješi. On ga voli najviše na svijetu i ništa ga ne može spriječiti da ga zaštiti.
“Ti nisi taj koji se treba brinuti o svemu. Da, jesam, rekao je. Ja sam taj.”
Roman se čita nekom nevjerojatnom lakoćom, iako je iznimno težak i bolan. Kratke rečenice, dijalozi od jedne riječi. Toliko jednostavno, a tako bogato, poput poezije. Zaista imate osjećaj da ste tamo. Ježite se i strahujete, iako niste ni sami sigurni što se točno događa. Ali znate da nije nikako dobro i da ne vodi dobrome. Nadate se, kao i glavni likovi. Ona ipak umire zadnja.
Ovo je jedan od najboljih romana koje sam ikada pročitala i sigurno ću mu se još koji put vratiti. Svatko ga treba pročitati i suočiti se sa svojim najvećim strahovima, ovakvo nešto bi se jednog dana moglo i dogoditi.
Izdavač: Profil
