“Prema Guglu – bukača je stvorenje koje je izmišljeno da bi se plašila mala djeca. To je nešto između vještice i utvare, ali nitko je nikada nije vidio.”
Martina Mlinarević jedna je od najpoznatijih bukača na našim prostorima, trn u oku mnogima, javnim i privatnim osobama. A zašto? Zašto je se boje? Je li ih prestrašila, je li im sudila, je li ih psovala? Nije, Martina je samo svoja, bez dlake na jeziku i straha. Žena koja je u svojih skoro četrdeset godina prošla više nego neki u cijelom životu. Žena koja je odlučila živjeti prema vlastitim pravilima. I, ponekad, nažalost, zbog toga biti prozivana i osuđivana.
Kažu da je bolje najprije pročitati njen Huzur, da se upoznamo s cijelom njenom situacijom i životom koji nam je odlučila predstaviti u toj knjizi. Mene je dopala Bukača, ali Huzur mi je na polici, i neću ga preskočiti. Naprotiv, vrlo brzo ću posegnuti za njime. Jer Bukača je roman koji otvara oči, koji vas pljusne i od kojeg obraz boli. To je roman nakon kojeg osvjestite neke vlastite probleme i shvatite da možda to i nisu toliki problemi. Ako i jesu, što često bivaju, možda vam ovaj roman i pomogne u prihvaćanju nekih privatnih stvari s kojima ste mislili da se ne možete nositi.
Martina je svoju dušu unijela u ovaj roman, otvorila nam svoje srce i dopustila da s njom proživimo lijepe i ružne trenutke jednog dijela njena života. Potresna istinita priča Hercegovke koju su mnogi od ranih dana odbacili. Nije dovoljno hercegovačka, tradicionalna i odana svome, ako to uopće smijem reći. Preljubnica, tim gore što nije pronašla katolika, već pola pravoslavca, pola muslimana. Žena koja se nakon raka dojke odlučila na mastektomiju i time izazvala zgražanje mnogih, i žena i muškaraca.
“Fotografija je izazvala kratere, lavinu, nevjericu, oduševljenje, skandal i kaos u cijeloj regiji. Ono što mi je bilo najvažnije, izazvala je raspravu. Stavila je u fokus suštinske stvari kroz koje prolaze žene u ovoj rakovskoj priči. Toliko žena je baš kroz to vrijeme ostalo bez svojih partnera, jer se nisu mogli nositi s novom fizičkom komponentom svoje žene.”
Sablažnjavanje još uvijek ne prestaje, ni danas kada svoju zemlju promovira u svijetu kao ambasadorica BIH u Češkoj. Mnogima je trn u oku, ali ne odustaje. Radi, piše i stvara, trudi se i pokušava se oduprijeti tvrdim korijenima i razmišljanjima ovih naših prostora. Jer zašto bi netko bio drugačiji? A ako već i je, zašto bi se to moralo znati. Neka se zaključa i bude svoj sam sebi. Ponos i tradicija okosnica su naše i susjednih država. A koliko nam je to nevolja donijelo tijekom povijesti. I sadašnjosti. Važno je kome se moliš, s kime se družiš i s kime spavaš. Manje je važno živiš li ono što propovijedaš i jesi li uopće sretan. Selo gleda, selo govori. Mnogi se imaju potrebu opravdavati. Potvrda u tuđim očima je važna, nebitno koliko će vas kasnije ogovarati.
Martina je odabrala drugačiji put, život je nije mazio, ni zdravstveno, ni privatno. Bolno je čitati retke ove knjige. Ali najbolnije od svega, nenormalno bolno je što se Martina u cijelome romanu obraća svome ocu, osobi koja joj je okrenula leđa baš zbog te tradicije i ponosa. Briga te za selo i druge, poznate i nepoznate, ali kad te se vlastiti otac odrekne, ne možeš se ne pitati što si toliko strašno učinila, zašto je nešto drugo važnije od tebe same. Zato Martina neprestano ističe svoju ljubav prema kćeri i voljenome muškarcu kao nešto najvažnije. Podrška i potpora najbližih nešto je čemu svi težimo. Onima koji je imaju, normalno je, ali mnogi, nažalost nisu te sreće.
“Zima u New Yorku bila je bajka o kojoj ne znam napisati ni riječi. Osim da morate doživjeti zimu u New Yorku s nekim tko je sve vašeg svijeta. Gledati ga dok gleda Fantoma u operi, sluša trubača pod prvim pahuljama snijega na Šestoj aveniji, naopako okrene oči da bi vidio nebo iznad Central Parka. I ništa više.
Bukaču sam pročitala u jednom dahu, ispisala more citata i znam da ću je svima preporučati. Neizmjerno sam osjetljiva na nepravdu, a ovdje je ima napretek. Ima je svugdje i hrabri su oni koji joj se odluče suprotstaviti, posebice javno.
“Svaki put kad nezaustavljivo melješ, a to je svaki dan, 24/7, sjetim se kako sam te, biserka, poželjela točno takvu. Svojeglavo svoju.”
Izdavač: Buybook
