Volim Englesku u 19.stoljeću. Volim to njeno ozračje u koje pisci često smještaju radnju svojih romana. Volim tu atmosferu, sivilo i tajnovitost koja obavija likove tih priča. A ovdje se još nalazi i jedna rijeka, ona koja čuva mnoge tajne, donosi i odnosi, liječi i kažnjava. Ona koje se mnogi boje, uz koju se vežu razne misterije, onda koja je često i neizmjerno nemilosrdna. Jer ona zna, ona prati.
“Rijeka je rijeka, koje god godišnje doba bilo.”
Od samog me početka Diane Setterfield uspjela uvući u svoj pomalo gotički svijet zapetljanih radnji i osebujnih likova. Prebacila sam se u stranice ovog romana tolikom lakoćom da se pitam kako sam se uopće uspjela izvući. Predetaljno ulaziti u njegovu radnju moglo bi biti previše, mogla bih otkriti nešto što ne želim. Zato ću se usredotočiti na njegove slike, poruku i bajkovitost kojom zrači. Dugo nisam pročitala nešto ovakvo, nešto u potpunosti drugačije, meni toliko privlačno da bih najradije još više zaronila u jedan ovakav svijet, okrutan i sirov, prepun zlih likova i nemilosrdnih postupaka, ali i topao i nježan, svijet u kojem ljudi nisu zaboravili pomoći svoje bližnjemu, ali i oprostiti onome koji im je učinio najviše zla.
Jedne hladne, zimske noći, gostima svratišta Labud i njihovim prijateljima i obitelji životi će se zauvijek promijeniti. Njihova će vjera biti poljuljana, njihova će praznovjerja početi poprimati istinit oblik, a nekolicina će se likova morati suočiti s najgorim danima i uspomenama koje su proživjeli. Ranjeni je stranac te noći u Labud doveo četverogodišnju djevojčicu. Nije joj bilo spasa. Svi su bili uvjereni da je mrtva. Sve dok se nije dogodilo čudo i djevojčica je oživjela. O kome se radi? Čije je to dijete?
“Zakoni života i smrti, kako ih je ona naučila, bili su nepotpuni. Život je bio nešto više, smrt je bila više od onoga što je medicina znala.”
Upoznajemo tri obitelji koje bi mogle biti povezane s njom; mladu majku koja je uvjerena da je riječ o njenoj izgubljenoj kćeri, bračni par imućnih zemljoposjednika koji misle da se radi o zatajenoj kćeri njihova odmetnutog sina te neobičnu župnikovu domaćicu koja u njoj vidi svoju mnogo mlađu sestru. Svaki od njih tragičan je lik koji se mora suočiti s vlastitim pogreškama te prihvatiti neugodne činjenice koje se počinju otkrivati. A djevojčica je nijema i nikome ne može odati tajnu svog podrijetla.
Ovaj je roman iznimno bogat, prepun događaja i likova, ali u nijednom trenutku nisam imala dojam da je nečega previše. Moram priznati i da mi je njegov srednji na trenutke bio i dosadan, ali vrlo brzo je autorica doskočila novim otkrićima koja su me do samog kraja držala u neizvjesnosti. Nekome će kraj možda biti previše, prebajkovit i nerealan, ali meni je bio točka na i svega što sam do tada pročitala. Sve se posložilo i dobilo smisao. Setterfield je u priču utkala dijelove folklora, savršeno je prikazala sraz između visokog i niskog staleža u Engleskoj u to doba, poigrala se i s magičnim aspektom praznovjerja i lakovjernosti ljudi uz varljivu rijeku Temzu.
“Rijeka je žuborila tiho poput srebra na staklu, odzvanjajući u prostorima njegova uma za koje nije znao ni da postoje.”
Volim ovakve romane, bogate, raskošne i toliko zagonetne da ne možete dočekati da se sve njegove kockice poslože u jedan veliki mozaik. I onda vas na kraju ostavi u razmišljanju, zaprepaštene, ali i razdragane otkrićem, željne rasprave s nekime s kime ćete moći podijeliti svoje teorije i dojmove. Jer, vjerujte mi, bit će ih nakon što zatvorite posljednju stranicu.
“Ljudi to ne vole, kad netko zna kakvi su zapravo i to me nekoliko puta dovelo u nevolju.”
Pripremila: Tamara Štiglić Vodopić
Izdavač: Vorto palabra