Recenzija Tamare Štiglić Vodopić: “Bel Canto”
R

Jedna operna diva, jedan vrsni prevoditelj, potpredsjednik neimenovane južnoameričke države te nekolicina poglavara raznih svjetskih zemalja s jedne strane, a naoružani teroristi, među kojima i mnoga mladež s druge strane. Svi u jednoj vili, nakon što su žene i djeca pušteni. Svi osim Roxanne Coss, omiljene operne pjevačice koja je u tom trenutku bila najzvučnije ime zabave upriličene za japanskog industrijskog mogula Hosokawu, na kojoj je trebao prisustvovati i predsjednik te države, meta terorističkog atentata, ali on se u zadnji čas predomislio te ostao kod kuće.

Pedeset osmero se ljudi nađe na jednom prostoru, sati prelaze u dane, a dani u mjesece. Malo tko se može sporazumijeti te su nade položene u Gena, službenog prevoditelja gospodina Hosokawe, vrsnog lingvista koji barata raznim svjetskim jezicima te uspijeva održati barem prividnu situaciju mira između taoca i terorista. 

“Lakše je voljeti ženu ako ne razumijete ni riječi od onoga što ona govori – rekla je Roxanne.”

Koliko netko može izdržati zaključan s nepoznatim osobama bez da poklekne, bez da iznese i svoj prljavi veš na vidjelo? Malo pomalo glavni se likovi opuštaju, odnosi se počinju mijenjati, a neki osjećaji se više ne mogu skrivati. Roxanne Coss je svjetska diva, svjesna svoje reputacije te je nimalo ne čudi što izaziva strahopoštovanje među svim uzvanicima, ali i nešto više od strahopoštovanja te se u pozadini užasa i straha koje taoci osjećaju počinje razvijati i ljubavna veza između Roxanne i jednog muškog lika. I ne samo među njima. Skupinu terorista čine mladi ljudi koji ni sami ne znaju točno za što se bore. Postepeno se njihove barijere ruše te i među njima otkrivamo skrivene talente i potisnute želje i snove.

Ovo je jedan od onih romana u koje se vrlo brzo udubite i pronađete lik s kojim najviše suosjećate, ili se u njemu i prepoznate. Glavni likovi komuniciraju neizravno, preko posrednika Gena koji mora ponekad i birati riječi kojima će se obratiti prijevodom. Drugi jezik, možda i najvažniji, jezik je glazbe. Nitko ne može ostati ravnodušan kad čuje Roxannin glas i note su ono što ih povezuje, potiho, ali snažno. Svatko se prebaci u svoj svijet, neki sanjare, neki se prisjećaju, a u nekima se bude osjećaju za koje nisu ni znali da postoje. 

“Ne mogu svi biti umjetnici. Mora biti i onih koji svjedoče umjetnosti, koji vole i dive se onome što su povlašteni da vide.”

Kako se likovi ovog romana mijenjaju, tako se mijenjaju i osjećaji i misli čitatelja. Ne biraju se više strane, nismo automatski na strani taoca jer uviđamo da su i teroristi najobičniji ljudi, robovi sustava i datih obećanja, puni vlastitih snova i nade u bolji život. Nisam mogla vjerovati koliko sam puta promijenila mišljenje dok sam čitala. Sam mi je početak bio zanimljiv i likovi su me zaintrigirali. Na trenutke sam se i dosađivala, previše je bilo rasprava i promišljanja, malo i praznog hoda, ali uvijek sam suosjećala s nekime i zamišljala koja bi moja uloga bila da se nađem u istoj situaciji. Pronašla sam se u dva lika i nije mi bilo lako staviti se u njihov položaj, ali baš je to ono što ovaj roman čini vrijednim čitanja. Ne možete se oduprijeti poistovjećivanju i tada vam počinje biti stalo. Nadate se zajedno s njima, proživljavate njihove strahove, ali i propitkujete njihove odluke. Jer odluke su sve samo ne jednostavne. Mjesecima dijelite prostor i vrijeme s nepoznatim osobama koje više nisu toliko nepoznate, one koje ste smatrali zločincima počinjete razumijeti, a svi se vaši ideali i uvjerenja pomalo počinju mijenjati. Ann Patchett je uspjela doprijeti do čitatelja, a to je ono što neki roman čini dobrim. Kraj je iznimno realističan i zbog toga posebno dirljiv i težak. Njime je podigla sve za još jednu stepenicu više. Ovdje završavam jer epilog želim zaboraviti. 

Vrlo je lako zamišljati scene u knjizi i iako istoimeni film s Julianne Moore u glavnoj ulozi još nisam pogledala, iskreno, pomalo se i dvoumim nakon komentara da nimalo ne dočarava cijelu priču i odnose među likovima. Izgleda da je u ovom slučaju knjiga zaista bolja.

Pripremila: Tamara Štiglić Vodopić

Foto: knjigesumojsvijet.com

 

 

KONCEPT MAŽARspot_img

novosti

povezani članci