back to top

Recenzija Tamare Štiglić Vodopić: “10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu”
R

Objavljeno:

“Bila je sretna što je dio ovog vibrantnog svijeta, ovog utješnog sklada koji nikad nije smatrala mogućim, i ovog neizmjernog plavetnila., blistavog kao rođenje novog plamena.”

Kad se ne možeš odvojiti od knjige, a ne želiš okrenuti posljednju stranicu, kad se s likovima toliko povežeš da imaš osjećaš da ih poznaješ duže od pet dana, kad se istog trena možeš mislima prebaciti u samu radnju, osjetiti okuse i mirise mjesta o kojima čitaš, znaš da si pročitao knjigu koju nećeš zaboraviti, znaš da je to jedna od onih koje će te još dugo pratiti i koju ćeš svima preporučati. Romani Elif Shafak dugo su mi na listi onih koje želim pročitati. Sad shvaćam zašto.

Od prve stranice upoznati smo s radnjom romana. Leila Tekila, seksualna radnica, prostitutka, kurva, brutalno je ubijena i ostavljena na ulicama Istanbula. Leila će ispričati svoju priču. Kako? Imamo deset i minuta i 38 sekundi da saznamo kakav je njen život bio. Naime, nakon što srce prestane kucati, mozak još uvijek radi i osoba je sposobna razmišljati i sjećati se. Upoznat ćemo Leiline najbolje prijatelje, izopćenike poput nje same, “izrode” te duboko religiozne, tradicionalne Turske te susjednih, također strogih islamskih država. Leilina će nas sjećanja odvesti četrdesetak godina u prošlost te nas postepeno privoditi završnom činu, onome u kojem nevina žena, samo zbog svojih životnih izbora, biva kažnjena. Znamo li pravi razlog? Postoji li on uopće? Je li to uopće važno u ovome romanu? Nije. Važna je njegova poruka. A ona je iznimno snažna, čak i pozitivna.

“Nije mislila da itko može očekivati više od pet prijatelja u životu. Ako si blagoslovljen, onda dva ili tri, a ako si rođen pod nebom punim najsjajnijih zvijezda, onda njih pet – više nego dovoljno za jedan život.”

Ovaj je roman oda prijateljstvu, onom iskrenom, koje ne osuđuje i ne skriva zavist. Elif Shafak opisala je šestero izopćenika, neprilagođenih autsajdera koji su svoju sreću odlučili pronaći daleko od topline vlastitog doma. U njihovu domu te je topline nedostajalo, ali su je uspjeli pronaći u zagrljaju, očima i prihvaćanju sebi sličnih. Uspjeli su se ostvariti barem na taj način. I bili su sretni jer su znali da su voljeni i da ih ništa ne može spriječiti da zauzvrat pokušaju učiniti sve što je u njihovoj moći.

Roman je podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu upoznajemo Leilu i njezine prijatelje te načine na koji su njihove sudbine isprepletene. Opisi su toliko realistični da zaista imamo osjećaj da smo tamo. Autorica nas također i obrazuje o Turskoj i njenim običajima, muslimanskim zakonima, često vrlo okrutnima i nemilosrdnima. Upoznajemo i kulturu te fascinantne zemlje na dva kontinenta, uživamo u njenim kulinarskim specijalitetima te posebnostima za koje možda nikad nismo čuli. Iako često zaprepašteni pročitanim, na trenutke ostajemo i opčinjeni njenim ljepotama. Drugi je dio dokaz snage prijateljstva, često i prožet humorističnim i satiričnim opaskama, ali puno ozbiljnije pozadine. Treći je dio pročišćenje, svojevrsna katarza i zaključak svega. Nije ga lagano čitati, kao ni cijeli roman. Ali je užitak, neizmjerni.

Jednu od najvažnijih uloga u ovome romanu Elif Shafak dodijelila je Istanbulu. U njega je udahnula život na neki novi način. Dugo me opis nekog grada nije toliko oduševio, toliko začarao i privukao. Slično sam se osjećala u Zafonovoj Barceloni i Benedettijevu Montevideu. Nisam se mogla oteti dojmu da Istanbul samostalno diše, kao savršena kulisa svakoj rečenici i događaju, istovremeno toliko grub i hladan, a s druge strane neodoljiv i privlačan. Autorica piše o meni dalekom svijetu, nečemu s čime nisam upoznata i to čini tako uvjerljivo, s toliko znanja i ljubavi da ću bez sumnje posegnuti za mnogim njenim romanima. Stil pisanja je jednostavan, ali sve je pomno razrađeno, bez nepotrebnih dijelova i viškova. Sve je kako treba biti, osim odnosa prema Leili Tekili, Zaynab122, Nalan Nostalgiji, Hollywood Humeyri, Sinanu Sabotaži i Jameelah. Ali na kraju svega, oni imaju i više no što neki ikada dobiju. Jedni druge. 

“Možda smrt sve plaši, ali najviše one koji duboko u sebi znaju da su živjeli u pretvaranju i dužnostima, životom oblikovanim potrebama i zahtjevima drugih ljudi.”

Izdavač: Hena Com

KATEGORIJE:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

PODIJELI

objave
povezane

s.Oliver predstavio Black Label žensku i mušku kolekciju

Počinje nova era: s.Oliver Black Label sada je još...

Riječanka Mia ima cool profil u kojem spaja zanimljive outfite iz secondhand trgovina!

Moda je način izražavanja, a naša današnja gošća je...

Otvoren je BOSS Store Arena Centar.

Ekskluzivnim eventom obilježeno je ponovno otvorenje zagrebačkog BOSS Store...

Znamo koji brendovi sunčanih naočala će se nositi ovoga proljeća.

Sunčane naočale nisu samo praktičan modni dodatak – one...