Ljubav… Jedna od najčešćih tema mnogih umjetnika… Mnogi su je pokušali dočarati na razne načine, svoje osobne, doslovne i prenesene, ali je li to uopće moguće? Što je ljubav? Kada je vrijeme za ljubav? S kime? Postoje li pravila?
Ne, ne postoje… Ljubav se dogodi, najčešće kad je najmanje očekujemo. I ne možemo je definirati, nema univerzalne rečenice za ljubav. Svatko je doživi na svoj način.
Ovaj je roman toliko težak, toliko potresan, tako ubada. Natjera vas da stanete i zamislite se. Počnete cijeniti ono što imate.
Martinu Santomeu nedostaje nekoliko mjeseci do mirovine. Nije Martin star, tek će napuniti pedeset godina. Ali Martin ne živi život kakav je zamišljao. Udovac je skoro pola života, ne vidi se ni ne čuje sa svoje troje djece, upao je u rutinu računovodstvenog posla i veseli se toj mirovini, razmišljajući o mogućnostima koje mu se pružaju u njoj. Zadnje dane na poslu provodi kao mentor mladim zaposlenicima te upoznaje Lauru Avellanadu, dvostruko mlađu djevojku koju na početku ni ne zamjećuje. Malo pomalo, Martin počinje u Avellanedi vidjeti nešto više i njihova se veza razvija. Iako cijelog života svjestan te činjenice, Martin se tek sad može pomiriti sa spoznajom da nije iskreno volio svoju ženu Isabel. Bila je to jedna vrsta ljubavi, ali ne može se usporediti s ovom prema Avellanedi. Na sreću, i Avellaneda osjeća isto i, iako ih je na početku strah, a pomalo i sram, ipak odluče priznati Martinovoj djeci što im se dogodilo. Prihvaćeni su i sve se čini predivnim.
Cijeli je roman napisan u obliku Martinova dnevnika u kojem saznajemo mnoge osobne stvari iz njegova života i života njegove djece i prijatelja. Benedettijev me stil osvojio, iskren i jednostavan, čak i lirski, imate osjećaj da ste tamo dok čitate. I suosjećate sa svima, toliko su realni, toliko ljudski, prepuni mana, stvarni. Mnogo nam je toga dano na razmišljanje, smisao Boga i vjere, prijateljstva, nesnalaženja u ovom velikom svijetu. Ali ta ljubav, provlači se kroz svaku stranicu, često i implicitno. Što će ljudi misliti, je li normalno biti u vezi s nekime toliko mlađim/ starijim, može li to uopće biti ljubav? Što tjelesna privlačnost nekome predstavlja? Otkriva li nam to nešto? Možemo li provesti cijeli život s nekime koga ne volimo? Jesmo li spremni zadovoljiti se s prosječnim ili ćemo tražiti nešto bolje, čak i ako nema garancije da ćemo to i pronaći?
Svatko će ga doživjeti na svoj način, možda se i uspoređivati s likovima, osuđivati ih ili im suditi. Ali, ne možemo suditi drugima jer ne znamo kako je unutar njihova četiri zida, ne znaju ponekad ni oni koji i jesu između tih zidova. Čovjek često igra ulogu, nije iskren, trpi i ne želi znati za bolje, ne želi se suočiti s osjećajima. Ali treba, i treba ih živjeti, ponavljajući drugima koliko mu znače jer možda će brzo biti prekasno.
Izdavač: Iris Illyrica
Pripremila: Tamara Štiglić Vodopić