Pisati recenziju za knjigu autora kojeg poznaješ i podijeliti emocije i dojmove o nečemu o čemu za koji dan možeš s tim osobama voditi i razgovor, predstavlja izazov.
Broj 19, Sisters of Mercy, Rijeka, Domovinski rat, vrijeme prije i nakon njega, prekinuta mladost, budućnost bez svjetlosti… Ovo su samo neke od zanimljivosti kojih se Zoran Žmirić dotiče u svom novom romanu, djelu koje će dotaknuti mnoga srca, pokrenuti bezbrojne umove, potaknuti razmišljanja i pobuditi sjećanja.
Vanja Kovačević leži u krevetu, u sobi broj 19, zbog nezamislivog čina kojeg je počinio nad samim sobom i otvara dušu i um psihijatru koji ne izgovara nijednu riječ, već sve marljivo zapisuje u svoju bilježnicu. Saznajemo odakle je, s kime se družio, koga je volio, s kime je spavao. Kroz kratka i sažeta poglavlja skačemo iz razdoblja Vanjinog djetinjstva u sadašnjost, vraćamo se u doba kada je ratovao, prebačeni smo u njegove tinejđerske godine pa opet u obiteljski život. Pratimo jednu kompleksnu priču dečka iz Palacha, bezbrižne mladosti koja je naglo prekinuta kada je navršio devetnaest godina. Bio je u ratu, činio je grozne stvari, zbog nekih se pokajao, za većinu ga nije ni briga. Rekli bismo, svakodnevica mnogih hrvatskih muškaraca.
Nema smisla odavati previše radnje ovog romana, svako je poglavlje jedinka za sebe, pripovijetka ispričana u prvom licu, iz Vanjine perspektive, uz mnoge opise, promatranja te sjećanja na ta vremena. Žmirić piše jasno, koristi kratke rečenice, bez dugačkih opisa, a opet tako živopisno. Svi čitatelji, bez obzira na godine i podrijetlo mogu se pronaći u nekoj od njegovih rečenica, prepoznati se u ponekom liku, prepoznati nekoga svoga, mnogi će se i sjetiti istih ili sličnih situacija u kojima su se našli, posebice generacija koja je odrastala u osamdesetima te prvenstveno Riječani koji poznaju opisana mjesta i ovaj primorski mentalitet.
Koliko je bolan i potresan, na trenutke okrutan i nemilosrdno slikovit, roman je i humorističan i otkačen, prepun zanimljivih anegdota koje se mogu prepričavati na neobaveznoj kavi, ali i o kojima se može raspravljati u čitateljskim klubovima ili prijateljskim i obiteljskim druženjima.
Ovo nije ratni roman, nije ni roman nakon rata. Pacijent iz sobe 19 je slika današnjeg društva, realističan opis i viđenje trenutne situacije, ispričan kroz trenutke i priče koje su nas, moguće, i dovele u tu situaciju. Iako nisam odrasla u osamdesetima, slušala sam o njima, pričali su mi stvari slične ovima iz knjige, a mnoge se mogu primijeniti i na kasnije i ranije generacije. Ja sam se prepoznala u toj najvedrijoj točki Vanjine osobnosti, ljubavi prema najdražem bendu, čije je pjesme spajao s mnogim životnim veseljima i tugom i čiji su ga stihovi pratili i još ga uvijek prate.
Izdavač: HENA com
Foto: Ivor Mažar
Pripremila: Tamara Štiglić Vodopić