“Ti si moja. Najdraže moje.”
To su rečenice koje lede kosti u ovoj nemilosrdnoj priči o fascinantnoj četrnaestogodišnjoj Juliji, Julie, Turtle ili Kibble, koja odrasta uz sadističkog oca, šarmantnog, ali duboko poremećenog Martina. Sjeverna Kalifornija, tako detaljno opisana, krije predivan krajolik i neizvjesnu klimu te skriva veliku tajnu kuće na osami.
Juliji je skoro svaki dan isti. Budi se, obavlja uvijek jednak ritual s ocem za kuhinjskim stolom, on je nikad ne pušta samu na školski autobus, u školi izbjegava bilo kakav kontakt s nastavnicima i učenicima, vrlo često komentirajući njihove razgovore i obraćanja neugodnim i prostačkim izjavama. Ali Julia je osoba koju drugi ne žele izbjegavati, djeca u njoj vide nekog drugačijeg, posebnog te joj se na razne načine pokušavaju približiti. Ali ona je stvorila neprobojni štit za koji je mislila da nikada neće pasti. Sve dok jedne noći ne odluči ponovo iskušati svog oca te odlazi od kuće u šumu, u strahu da će je pronaći, ali istodobno i želji da dođe po nju. Jer ona ne poznaje drugo, ona nije sigurna je li očevo ponašanje normalno ili je ona odgovorna za njega. Istodobno se mrzi što mu se suprotstavlja, ali i osjeća uzbuđenje jer se usudila otići. Upoznaje dvojicu šesnaestogodišnjaka, Jacoba i Bretta, vesele tinejdžere kojima se život sastoji od druženja, pušenja marihuane i intelektualnih razgovora s obitelji. U tom trenutku u Juliji se nešto mijenja, ona počinje shvaćati da vani postoji i drugi način života te da njen nije posve normalan.
Julia je u sukobu sa samom sobom, misli joj lete od osjećaja gađenja zbog stvari koje joj radi do ljubavi i odgovornosti prema ocu koji ne može bolje, koji je uvijek uz nju, koji će umrijeti ako se njoj nešto dogodi…
Roman me nije vukao, nisam okretala stranice kao u nekim slučajevima te jedva čekala sljedeći preokret. Na trenutke sam ga htjela i odložiti jer nisam znala imam li uopće želje saznati što se dogodilo. Ali tjerao me onaj osjećaj pravde i nade da postoji bolje i da će Julia ipak uspjeti. Suosjećala sam s pojedinim likovima, njenom profesoricom, djedom, Brettovom majkom i Jacobovom obitelji te posebice Jacobom, svima njima koji su shvatili da se u kući na osami nešto događa, da Julia ne vodi normalan život, ali nisu se usudili reagirati, nisu imale dokaze koji bi potkrijepili njihova nagađanja o strahotama iza zatvorenih vrata. Često sam se i ljutila na njih i osuđivala njihov kukavičluk, ali i shvatila da ne možeš uvijek tjerati svoje jer te ljudi vrlo lako obmane i zamažu oči. Martin je fizički impozantan, zgodan i visok, slatkorječiv i načitan i to je njegova vanjska slika. Iznutra je on potpuna suprotnost, bolesnik koji se ne zna nositi s vlastitom sudbinom te se iskaljuje na sebi najbližima i najranjivijima.
Neću nikome preporučiti ovaj roman. Neću ga uzdizati, ali ga neću ni kritizirati. Ovo je jedna od najtežih i najzahtjevnijih recenzija za napisati jer se toliko misli sudara u glavi, toliko je kontradiktornih osjećaja u meni izazvao da je skoro pa nemoguće pronaći lijepe riječi za preporuku, a opet pokušati navesti čitatelja da ga uzme u ruke i pokuša. Ovaj roman je čudo. Mnogi će ga mrziti, nekima će se jako svidjeti, ali vjerujem da je malen broj onih koje će ostaviti ravnodušnima. Jer kako nekoga ovakva priča može ostaviti ravnodušnim?
Ja sam se gadila, čudila, došlo mi je da vičem na likove u knjizi, da ih protresem i pokušam shvatiti zašto nisu reagirali. A onda sam se zapitala bih li ja to učinila, bez vidljivih dokaza. Koliko puta nešto pomislimo pa odbacimo? Koliko puta pogledamo nekoga i nešto nam se ne čini u redu, ali zanemarimo taj osjećaj? Baš je zbog toga ovaj roman toliko poseban, jer nam je toliko blizak, a to nas straši.
“Sve pažljivo promatraj kao da ništa ni o čemu ne znaš, uvijek pokušaj shvatiti što je što, što je doista kakvo.”
Izdavač: Stilus
Pripremila: Tamara Štiglić Vodopić