Dijete iz epruvete. Posvajanje. Udomljavanje. Što učiniti kad umjetna oplodnja ne funkcionira, a sustav vas blokira i ne omogućuje ono što je najbolje za vas i dijete koje želite posvojiti ili udomiti.
Dobrodošli u Hrvatsku, nažalost, što se tog pitanja tiče. Nedovoljna informiranost, zatvoren um, neupućenost i na kraju svega, nezainteresiranost. Lakše je okrenuti glavu i praviti se da ništa ne znate. Ali, mnogo je onih kojima je ta pomoć potrebna. Dok jedan ne progovori, njih sto šuti. Neplodnost. Veliki problem današnjice, ali još uvijek nedovoljno objašnjen.
U ovom teškom i potresnom romanu, pisanom u obliku pisama posvojenom djetetu u budućnosti, Gregur dotiče razne aspekte naše države, vraća se u prošlost, opisuje obitelj i njihove odnose, dječje dogodovštine i spačke, osjećaje prema Domovinskom ratu, čvrstoću veze sa suprugom, s kojom se već nekoliko godina muči dobiti potomstvo. Osjeća se razočaranost i očaj, neshvaćanje našeg sustava koji bez imalo muke okreće leđa pojedincu, čovjeku. Slabo plaćen posao, nezadovoljstvo sveopćom situacijom te još na sve to, nemogućnost dobivanja toliko željene kćeri ili sina, Lede ili Fabijana, nije važno danas, možda će se sutra zvati drukčije.
Roman je pisan iz perspektive muškarca, toliko zanemarene karike kod dobivanja djece. Sve je podređeno majci, njenim osjećajima, sreći, tuzi, ovisno o krajnjem rezultatu. Nitko se ne obazire na oca, tu jednako važnu figuru, osobu od krvi i mesa, koja također pati i ne shvaća zašto se baš njemu to događa. Zašto je tako teško dobiti dijete, kad već ne možeš imati svoje? Gregur povlači mnoga pitanja, nekolicinu onih koja ni nemaju direktne veze s opisanom temom, dotiče pitanje moralnosti osobe koja i u ovakvim situacijama može zakazati. Svatko ima želje i nevoljko ih se odriče. To je sve što ovu priči čini izvrsnom i toliko bliskom čitatelju, našao se u toj situaciji ili ne.
“Više od toga da nećeš biti dovoljno lijepa, bojao sam se da nećeš biti dovoljno pametna.”
Mene je posebno dotakla veza između pripovjedača i njegove supruge Jane te jačina njihove ljubavi koja ni u jednom trenutku nije pokleknula i cijelo vrijeme su bili jedan drugome najveći oslonac. Teško je i zamisliti kako se i muškarac i žena moraju osjećati u takvoj situaciji, ali bez međusobne potpore, to bi bilo nemoguće izdržati.
“Mislim da smo nakon svega jači ljudi. Mislim, da smo možda čak i bolji nego što bismo bili bez toga.”
Ovo je tema svakodnevice, jedna od onih oko koje se lome koplja, povlače razna pitanja. Ali nitko ne može suditi drugome, pogotovo ako se nije našao u njihovoj koži. Jer rijetko kad znamo što se krije iza mnogih odluka, zašto pored mnogih parova ne trči jedno ili više djevojčica ili dječaka. I zato, dobro razmislite prije nego postavite to pitanje: A kad mislite imati djecu?
Izdavač: HENA COM
Foto: Ivor Mažar
Pripremila: Tamara Štiglić Vodopić