Kako opisati knjigu koja vas od prve stranice osvoji, a da ni ne znate kako? Kako naći riječi za roman na čijim ste se stranicama smijali na glas kao rijetko kad do sad, a opet i pustili suzu na trenutke? Kako nahvaliti priču, a da ne odate sve tajne kojim vas je osvojila? Jer meni je Čovjek zvan Ove najbolja knjiga koju sam pročitala ove godine, a također i jedna od najljepših knjiga koje sam ikada pročitala.
Ove je sve! Namrgođeni 59-godišnjak, vječno ljut na svijet oko sebe, slijepo se drži pravila i manira, mnogih koje je i sam postavio. On se čudi različitima od sebe, pun je predrasuda i daleko od drage i simpatične osobe na prvi pogled.
“Skoro da je visok dva metra. Ove je i inače sumnjičav prema ljudima višim od 185 centimetara. Kako im krv uopće može prijeći cijeli taj put uz tijelo i doći do mozga?!”
Ali očito Ove isijava i neku drugu stranu, vidljivu mnogima osim njemu, energiju koju je teško prepoznati, ali kad je ulovite, teško ju je i pustiti. Iako mnogima ide na živce, većina se želi s njime družiti jer prepoznaje tu njegovu skrivenu stranu, dobrotu i požrtvovnost koju uporno pokušava sakriti. Prva koja je prepoznala Oveovu dušu bila je njegova supruga Sonja. I nikada nije požalila što je prešla preko njegove neugodne vanjštine, iako joj je milijun puta išao na živce, kao i njihovim susjedima i rijetkim prijateljima.
Ove je žalostan, ne vidi smisao života i ima samo jednu stvar na pameti, ali stalno ga netko ili nešto u tome ometa. Backman od te iznimno tragične situacije uspijeva napraviti komične trenutke uz bezbrojne cinične komentare, i s Oveove strane te strane onih koji ga ometaju.
Ne želim ulaziti previše u sadržaj djela, dovoljno je reći da se svatko može prepoznati u barem nekim njegovim anegdotama i likovima, a njih je bezbroj, od duhovitih i sretnih pa do tužnih i neugodnih. Jer tema nije jednostavna, duboki su osjećaji dotaknuti ovdje i nemali broj puta će vam suza zaista krenuti.
Svi su likovi specifični i vrlo živopisni, od vesele i brbljave trudne Libanonke koja se s obitelji doseli u Oveovu ulicu, preko njenog “nesposobnog” supruga i simpatičnih djevojčica koje na prvi pogled zavole svog njurgavog i nedruželjubivog susjeda. Mladi pretili informatičar, bračni par preko puta ulice koje Ove najduže poznaje, iritantna žena s psom samo su dio onih koji Oveu smetaju u njegovom naumu. I jedna mačka. A bez nje Ove ne može, koliko god se trudio.
Romanu ne mogu pronaći nijednu zamjerku i to ga čini vrijednim najveće moguće ocjene i najljepših hvalospjeva. Pisan je na način koje me oduševio, bez previše opisa, a uz pregršt nezaboravnih događaja i obilje crnog humora koji me osvaja uvijek.
Nije me Ove nikada nervirao, od početka sam ga mogla u potpunosti zamisliti i sve sam druge emocije prema njemu osjećala, ponekad i žaljenje jer znam da ima jako puno Ovea na svijetu, osoba koje su nesvjesne vlastite topline i dobrote, a skrivaju se iza neugodnih komentara jer znaju da će na taj način teže biti povrijeđeni, a toga ih je najviše strah.
Često me pitaju koji mi je najdraži žanr knjiga. Ovo mi je najdraži žanr, životne drame koje opisaju svakodnevne situacije i stvarne osobe, ljude koje možemo sresti, već ih možda poznajemo i prepoznajemo, a često vidimo i svoj odraz u njima.
Izdavač: Fokus na HIT
Pripremila: Tamara Štiglić Vodopić
