Nea Dune je prvi hrvatski alternativni model s međunarodnom karijerom, glumica i svestrana umjetnica, kozmopolit s losanđeleskom adresom.
Koliko dugo si već u Los Angelesu, što te potaklo na preseljenje, koji je bio presudan tren?
U listopadu će biti 5 godina otkako sam sama sjela na avion i otisnula se u nepoznato. Nakon što sam sasvim slučajno ušla u glumu i modeling tokom studija, što se pretvorilo u hobi pa zatim karijeru kada su me skautali na ulicama Londona, ubrzo mi je postalo jasno da postoji taj neki plato do kojeg dođeš ako ne slijediš nepisana pravila i kalupe domaćeg biznisa. Osim toga, ne dolazim iz bogate obitelji i nisam mainstream… a ništa od toga ne pali na Balkanu.
Nakon što sam proputovala preko 30 zemalja i konačno otišla baciti oko na SAD, shvatila sam dvije stvari – prvo, da sam bila u pravu što se tiče njihove (ne)kvalitete života, a drugo dok sam snimala na svom prvom američkom setu s Jaredom Letom – da stvarno uživam u ovome poslu i pregrist ću ono prvo zbog toga. Filmskog tržišta u nas je oduvijek manjkalo, pogotovo onog koje ne uključuje ratne teme ili domaće sapunice – danas se to konačno malo-pomalo mijenja s prvim regionalnim projektima na Netflixu.
Svijet je proživio jednu krizu i tek se pomalo budi, kakva je situacija u Americi? Što si sve prošla proteklih tjedana i kako se osjećaš?
Američka je situacija… očekivana, posebice s obzirom na njihovu vlast. Puno predrasuda koje ostatak svijeta ima dobile su svoje dokaze. Moj jednotjedni izlazak iz kuće po namirnice se pokazao poprilično stresnim – primitivizam, seksizam i rasizam su i dalje na snazi, samo još vidljivije. Los Angeles je naprasno ušao u karantenu 15. ožujka i prvo vrijeme sam gledala kako pobjeći kuci i preživjeti ovo sa svojima doma.
Prošla sam sve faze karantene, od bezvoljnosti do hiper-produktivnosti, i izmjenjuju se redovito. Snimam zbilja puno audicija, što uloga, što sinkronizacije, tako da gotovo nemam osjećaj da sam u karanteni jer i dalje radim punom parom, samo što nema prihoda. Pokrenula sam neke projekte koje sam zbilja predugo odgađjala zbog nedostatka vremena – moj najdraži je svakako konzalting za strance koji ciljaju na vizu za izvanredne sposobnosti. Pokupila sam nekoliko certifikata i diploma (i planiram još) putem e-learninga – puno vrhunskih sveučilišta ima divne opcije što nikad ne bi bilo moguće da nije karantene. Sudim na filmskom festivalu iz kreveta, šaljem projekte na festivale i editorijale u časopise, odgovaram na intervjue koji mi sjede u inboxu mjesecima ili čak godinu, editiram snimke za showreel materijale uključujući svih 8 jezika koje govorim i akrobatske vještine… imam podužu listu koju sam složila još u ožujku – na redu je dorada scenarija za dugometražnu verziju mog redateljskog prvijenca i treća linija mercha (dosadašnje dvije su na Teespring stranici).
Tzv. selfcare mi je postao pedantniji nego ikada, bilo da su to nesvakidašnji beauty režimi i vise spavanja, privremeno posvajanje zalutalog haskija ili redoviti mukbang videopozivi s dragim ljudima… i inače se zdravo hranim, no sada sam postala zbilja ekstra! Otkad sam doselila ovdje prakticiram eko-minimalizam i održivo življenje tako da tu nema neke veće promjene.
Što se sve odigralo u filmskoj industriji? Što je s glumcima i uopće sa svima zaposlenima?
Sve je instantno stalo prije više od 2 mjeseca, svi gledamo tko će prvi i strepimo za zdravlje na setu. Atlanta prva kreće s „testnim” snimanjima baš ovih dana pa svi pratimo. Bit će definitivno velikih promjena i udaraca industriji – od budžeta do virtualne produkcije i UI, te eventima kao sto su npr. crveni tepisi… ništa više neće biti isto, jednako kao sto je 9/11 promijenio cijeli koncept putovanja avionom.
SAG-AFTRA zahtijeva da ih konzultiramo za svaki ponuđeni projekt koji moraju odobriti u skladu sa zdravstvenim i sigurnosnim mjerama. Kasting, pred i post-produkcija kompletno su se prebacili na online funkcioniranje, imali smo oveći val otvorenih kastinga, a selektirani glumci imaju jedinstvenu priliku družiti s redateljima ili kastingom putem tzv. general meeting-a. Tako sam na jednom od njih saznala da me određeni kasting direktor vec duže vrijeme ima na radaru, nešto što se nikad ne bi dogodilo u normalnom svijetu.
Osobno, imam ugovore za filmove, seriju i pilot koji su trebali krenuti sa snimanjima prošli mjesec no čekaju do daljnjeg, kao i foto projekti. Poveselila sam se kako mi je 2020. godina plodno počela i onda bam… No zahvalna sam na činjenici da imam krov nad glavom, hranu, toplu vodu, da mi je preostala obitelj zdrava, prijatelji su dobro i bitno da se svi izvučemo iz ovoga i s dobrim plućima.
Jedna stvar je postala kristalno jasna – bez umjetnosti ne možemo.
Bilo da je to gledanje u slike na zidu ili skulpture na policama, gledanje serija ili filmova, slušanje glazbe, igranje igara, čitanje knjiga, kupovanje nakita… Nemaju više pokrića oni koji su tvrdili kako su umjetnici teret društvu – bez nas bi svijet stvarno bio u apokalipsi.
Nadamo se da će se situacija čim prije vratiti na staro. Kako izgleda tvoj dan u normalnim okolnostima?
Obično sam ili na setu, što ponekad znači i do 15 sati dnevno (ili duboko u noć), ili trčim po audicijama i snimanjima gdje znam izgubiti i po 2 sata u 1 smjeru – Los Angeles je jako raštrkan grad i prije dođem od Zagreba do Karlovca nego ovdje s audicije na snimanje. Sve to daleko je od glamura – obično teglim torbe (pogotovo ako imam 3-4 audicije dnevno i svaka je kompletno drugi stil) i trčim za uberima dok buljim u mobitel sa slušalicama u usima odgovarajući na kastinge i e-mailove.
Ako ne snimam, sjedim na krevetu s laptopom u krilu i organiziram planer, učim scenarije i snimam scene za audicije, rješavam e-mailove, pripremam projekte, apdejtam službene stranice… I kad ne radim, radim. Povremeno se odvezem do plaže i uživam u mirisu i pogledu na ocean, te volim otići u potragu za ciljanim komadom po vintage ili second-hand dućanima. Izbirljiva sam sto se tiče evenata na koje cu potrošiti vrijeme, bilo da su crveni tepisi, koncerti ili tematski eventi i balovi. Uvijek nađem malo vremena za neku novu vještinu kao tipični homo universalis – ljetos sam savladala štule, poliram streličarstvo (drveni luk) i sirenovanje – sljedeći cilj mi je naučiti držati dah nekoliko minuta.
Je li teško živjeti američki san?
Američki san per se ne postoji već dugo – originalno je to bio set ideala (demokracija, ljudska prava, sloboda, prilike i jednakost) no danas je od njega ostala prilika i mogućnost, a sve ostalo je puno rada i malo sreće. Teško je kao stranac bez dobre financijske podloge ili braka naći svoje mjesto u zabavnoj industriji, no nije nemoguće… zahtijeva debelu kožu i snalažljivost, talent svi ionako imamo za nešto.
Djelić američkog sna se za mene već ostvario – nisam nikad mislila da ću BITI glumica. Ja, curica iz malog hrvatskog grada, srednje klase, odrasla uz holivudske priče iz filmova i serija, misleći da su Havaji najnedostupniji raj na zemlji. Par godina unazad? Zovem majku iz Honolulua, a dan kasnije gledam u kao fotosopirani Mliječni put uz erupciju vulkana iza sebe. Usto, skoro sam polomila prste prijateljima u kinu kad sam se prvi put vidjela na velikom platnu. Poziv u SAG-AFTRA organizaciju koji sam dobila nakon svega 2 godine je bilo lijepo tapšanje po ramenu. Iznenadna odluka da ću napisati scenarij o svom životu i režirati filmić, koji je odmah pokupio nagradu za najbolji međunarodni kratki film u Indiji, uz 8 drugih lovorika po svijetu… a to je tek početak za taj projekt i u što se razvija.
Kao što rekoh – prilika i mogućnost. Dalje je na nama da radimo na tome.
Napomenula bih dvije stvari: nepisani prosjek ove industrije je 10 godina za uspjeh, te priča o Waltu Disneyu koji je dobio otkaz jer je urednik novina smatrao da mu nedostaje mašte i nema dobrih ideja!
Naravno, priča kao njegovih ima još, od Oprah do Meryl Streep – inspirativne su na više od jednog nivoa.
Što ti najviše nedostaje iz Lijepe naše?
Ljudskost. Zavičaj. Bogata povijest. Hrana. Edukacija i zdravstvo. No to sam sve znala kada sam preselila, no doista osjetila živeći ovdje već prvih par mjeseci. Uvijek ću biti stranac ovdje, i uvijek ponosnija na svoje slavenstvo iako ima puno nedostataka u našem mentalitetu.
Hladnoća ljudi ovdje i nedostatak humanizma su vjerojatno najveći minus… neusporedivo s gostoljubivošću i pomaganjem među nama Balkancima. Nedostaje mi i naš način komuniciranja ravno u sridu – pomaže što imam par naših ljudi ovdje.
Hrvatska je prekrasna zemlja i uvijek mi fali moja priroda, more i zelenje.
Uvijek je poseban gust snimati na lokaciji i otkrivati nove dijelove svoje domovine – najdraže mi je snimanje od ljetošnjeg posjeta kampanja za nagrađivani domaći Old Pilots Gin u maloj zračnoj luci u Otočcu na fascinantnom jugoslavenskom avionu. A taj isti fotograf mi je odnedavno kvartovski susjed i živimo na par minuta u L.A. Mi Balkanci kao da gravitiramo jedni drugima gdje god bili u svijetu!
Zahvalna sam sto u L.A. imamo restorančić koji uvozi naše proizvode i uvijek mogu skočiti po ajvar, Bajadere, napolitanke ili kulen kada se zaželim. I naravno, uvijek gnjavim majku da mi nakuhava naša tradicionalna jela kada svratim kući, a ovdje svojih par prijatelja s naših prostora uvijek žicam sarmu za druženja.
Što te motivira, potiče svakodnevno da budeš bolja verzija sebe?
Oduvijek sam bila polihistor – učenje i rezultati koje ono donosi su mi najveći motivator. Dosadašnji uspjesi, koliko god mali ili veliki bili, uvijek rezultiraju srećom, a sitnice i trivijalnosti kao npr. nekolicina ljudi koja hoda svijetom s tvojim tetoviranim licem, uvijek barem nasmiju.
Sebe uvijek treba staviti prvu, no ne biti sebična ili puna sebe. Puno ljudi se gubi jer dopuštaju drugima da ih gaze ili se uspoređuju s njima, a ne možeš biti sretna ako nisi svoja. Često se iznenadim kada uvidim kakva sam bila prije npr.godinu ili dvije, koliko sam napredovala i promijenila se kao osoba. Što više znaš, to vise možeš, i time imaš šansu biti bolja.
Jedan od tzv. „wake-up calls” koji me potaknuo da proaktivno radim na sebi dogodio se prije vise od dekade, kada sam postala dio #butyoudontlooksick populacije uz otkrivenu Hashimoto autoimunu bolest štitnjače i hipotireozu. Imati nevidljivu dozivotnu bolest koja te kontrolira i moraš joj podrediti stil života bilo je najteže, no prilagodila sam se. Odustala sam od sportskog života i prihvatila činjenicu da nisam ista kao netko zdrav, i općenito je potpuno nebitno sto drugi misle. Važno je govoriti o autoimunim bolestima i predrasudama, jednako kako se konačno govori o mentalnom zdravlju i nije vise tabu tema modernog doba.
Ti si izašla iz zone ugode vrlo hrabro, je li tvoj savjet i drugima da kad pronađu svoju svrhu da hrabro iskorače i krenu u potragu za svojim snom?
Sjećam se podnaslova moje godišnje reportaže za NovuTV – hrabra među vukovima. Ima tu nešto! Moj savjet je biti pametan, pa hrabar, a onda uporan. Definitivno treba ganjati snove i raditi na tome da postanu ciljevi.
Kao primjer uzet ću svoju industriju – da bi se moglo legalno raditi i doći živjeti ovdje u lovu na karijeru kao model, glumac, plesač, fotograf itd. potrebna je viza za izvanredne sposobnosti i postignuća. Nemoguće ju je dobiti ako mediji ne pišu o vama, nemate CV s jakim obimom priznatog rada, niste poznati u vlastitoj zemlji ili slično… milijuni pratitelja na društvenim mrežama ne znače ništa. Ima ilegalnih zaobilaznica kojima većina pribjegava (ženidba za papire, novinarske i studentske vize), no treba biti realističan. S obzirom da je proces mukotrpan te činjenica da sam oduvijek bila neka vrsta trenera ili profesora, ponukalo me da pokrenem „Dune coaching” gdje konzultiram i vodim strance umjetnike kroz proces aplikacije, nešto sto bi meni bilo onomad vrlo korisno. Kroz godine nagledala sam se i naslušala priča gdje su ljudi riskirali sve te izgubili tisuće dolara bez vize, što je nažalost vrlo cesta pojava. Veseli me što sam mogla pomoći nekolicini europskih imena da uspješno dobiju svoju O1 vizu isprve, uključujući najpoznatijeg britanskog alt modela te jednog našeg hrvatskog glumca koji je imao sreću pobjeći odavde početkom karantene. Vjerujem u dobru karmu.
Pripremila: Stilueta
Fotografije: arhiva Nea Dune, cover photo i prva fotografija u tekstu: Jeffrey Miller
