Prvi neradni dan u lipnju provela sam u prirodi, jednom novom istraživanju. Zaputili smo se put Ogulina, na druženje sa dragim ljudima koji su nas lijepo ugostili te proveli po okolici i centru grada.
Rutu smo započeli šetnjom uz akumulacijsko jezero Sabljaci. Ono je jedanaesto po veličini u Hrvatskoj i tepaju mu da je “ogulinsko more”.
Prava je meka za ribolovce, uočili smo ih nekoliko, uvijek sam im se divila na strpljenju. Moj pomalo nemirni duh još nije došao na tu razinu. 😀 Uočila sam prekrasne male vikendice u goranskome stilu koje su većinom za najam, odmah preko puta jezera i toliko su prekrasne da je jako teško izabrati jednu.
Nastavili smo do Šmitovog jezera, tu sam po drugi puta. Totalno drugačija kulisa za razliku od one viđene u veljači. Zelenilo, prekrasan dan, bistrina vode i oblaci koji su upotpunili doživljaj! Isprva se zvalo Zeleno jezero, a sastoji se od dva povezana jezera, Malog i Velikoga.
Voda u Malo jezero dotječe iz ponora Rupećice, kroz niz pukotina. Iz malog jezera, preko plićine, voda prelazi u Veliko jezero gdje ponire. Ovdje i u obližnjoj špilji Rupećica obitavaju endemske vrste; riba svjetlica i čovječja ribica. Uz Šmitovo jezero veže se i legenda koja govori o djevojci koju je Sv.Juraj spasio od zmaja, a otisak kopita njegovog konja sačuvan je na kamenu pokraj jezera. Za ostale to je ono jezero u obliku srca, čuli smo za njega ali ne znamo gdje je. Mi smo prvi puta upisali u navigaciju samo njegovo ime i dovela nas je točno ispred.
Vozimo se dalje automobilom preko Dujmić i Sabljak sela sa druge strane jezera da bi došli do brane ilitiga jezera Bukovnik, također umjetnog, tunelom povezanog sa jezerom Sabljaci. Iz njega se kanalima dugim i do 30 kilometara voda dovodi do Hidroelektrane Gojak. Nastavljamo prema izvoru Pečnik koji je prava oaza debele hladovine, mira i onog prekrasnog zvuka vode koja teče, vode koja žubori. Dobro, i pokojeg dosadnog komarca, zapravo ima ih bezbroj, a mene nešto izbjegavaju… slobodno neka tako nastave! 😀
Zatim smo se uputili prema vrelu Vitunjčice, pritoke rijeke Dobre, a naša kujica koja je vrsta vodenog psa, bila je posebno oduševljena cijeli dan! Da je mogla, uletjela bi i u Vitunjsko ribogojilište koliko se voli kupati! 😀 Dočekalo nas je otvoreno, a ukusne pastrve moguće je kupiti svaki dan od 07 do 17 sati.
Vraćamo se do centra, a kako sam u njemu već bila nekoliko puta, volim opet iznova prošetati do Đulinog ponora i Frankopanskog kaštela preko puta, pa malo do mosta preko puta da bacim pogled koji je svaki put drugačiji, a usput lijevo vidim i crkvu Sv.Križa sa besprijekorno uređenim parkom. Legendu o ponoru ste već čuli, dobio je ime po djevojci koja se od tuge za poginulim voljenim čovjekom, bacila u ponor. Ako bolje pogledate u stijenu, možete vidjeti muškarca koji gleda prema tamnome ponoru, mještani kažu da je to unesrećeni koji gleda gdje je nestala njegova voljena.
Što se tiče Staroga grada Ogulina (Kaštela) preko puta ponora, dao ga je sagraditi feudalni gospodar, knez Bernardin Frankopan, oko 1500. godine iznad kanjona rijeke Dobre. Istodobno sa njime sagradjena je i dvorska kapelica sv. Bernardina. Kroz povijest ovaj Kaštel prošao je svašta, a od 1865. postaje čak i zatvorom. Zavičajni muzej grada Ogulina tu obitava od 1967.-e, a 2013. godine u jednoj od zgrada Starog grada otvoren je Centar za posjetitelje Ivanina kuća bajke, u čast Ivani Brlić Mažuranić. Moguće ju je posjetiti od utorka do nedjelje, od 10 do 17 sati.
Tijekom dana pogledom nas cijelo vrijeme “prati” planina Klek, visoka 1182 m, za nju ste svi već odavno čuli, legenda o postanku i vješticama. Ona pak zaslužuje da se čovjek definitivno vrati u ovaj kraj i obiđe ju posebno jer sa samoga vrha puca pogled na Bjelolasicu, Risnjak, cijeli grad i jezero Sabljaci, a za lijepih dana vide se i Alpe.

Instagram profil: ŠTIKLOM PO SVIJETU