Znate onaj osjećaj kada samo sjednete u auto, odredite smjer kretanja, bez nekog definiranog plana i programa?! Stanete gdje vas je volja, pogotovo sada dok još nema gužve. Milina! Nas dvoje i naš četveronožni, preznatiželjni ljubimac krenuli smo u potragu za dolinom konja u vinodolskom zaleđu. Idemo preko Bribira, mjesta kraj kojeg sam toliko puta samo prošla, a nikada se nisam zaustavila. To vam je poznato jel?!

Zaustavili smo se u samome centru, bila je nedjelja i nigdje nikoga. Mjesto je od mora udaljeno samo 6km i najveće u unutrašnjosti Vinodolske općine. Na putu do njega nikada u životu nisam vidjela više stabala smokava na jednom mjestu. Mislim da sam u raju! Noge me vuku prema brdašcu, starome dijelu, crkvi Sv.Petra i Pavla, zaštitniku ovoga mjesta. Sagrađena je 1524. godine, a u prvoj polovici 18. stoljeća je proširena, preuređena i barokizirana. Zapaljena je krajem 1944., te u potpunosti obnovljena 80-ih godina 20.stoljeća. Mještani svog zaštitnika slave svake godine na datum 29. lipnja.

Bribir je gradić bogate povijesne, sakralne i kulturne tradicije. Od utvrde Frankopana iz 1302. godine, srušene u 19.st., danas je sačuvana samo četverokutna kula s dijelom zidina.
Kao malena urbana sredina, čovjeku pruža mir i sve što mu je potrebno za normalan život, te kao takav je jako privlačan turistima, što dokazuju brojni apartmani za odmor u tradicionalnim kamenim kućicama koje ćete uočiti putem.
Preko Bribira prema zaleđu Novog Vinodolskog, u potrazi za onim livadama, kršem i konjima, uočila sam ruševine utvrde na brdu. “Skreni lijevo, penjemo se gore!” – uzviknula sam uzbuđeno! Ruševine starog grada Ledenice ili Gradine, kako kome drago, smjestile su se na otprilike 300 m nadmorske visine iznad današnjeg naselja Ledenice.
Frankopanski je to bio grad i posljednja crta obrane koja je čuvala zapadne krajeve od Turaka. Sa sigurnošću tvrde da su postojale već u 13. stoljeću.
Ovo što vidite su ruševine crkve Sv. Stjepana i ostatci četvrtaste kule. Čim parkirate na označeno mjesto prije uspona, sa desne strane uočiti ćete groblje nesvakidašnjeg oblika i na tabli pročitati da se zove, logično jel, Okruglo groblje. Usponom do vidikovca Gradina budite na oprezu dok se divite prirodi, biljkama kadulje i pogledu, sezona poskoka je startala, mi smo ih uočili. Na vidikovcu puše (da ne kažem šamara) vjetar kao i obično, a pogled na more je fantastičan!
Od lokalnih ljudi doznajem da postoji legenda koja kaže da su na to brdo nekada davno protjerani ljudi zaraženi kugom, da je mjesto “ukleto” i da postoji naziv “Kugina kuća”.

Obožavam tu nepredvidivost spontanih izleta, dužih i kraćih putovanja, uvijek ćeš saznati nešto novo i zanimljivo.
Šećer na kraju ovog kratkog izleta bile su upravo one divne životinje zbog kojih smo i krenuli u ovome smjeru. Baka ih je imala i možete samo pogađati gdje sam kao dijete provodila najviše vremena?! Da, u štali!
Na kršnim, pitoresknim livadama oko mjesta Bater i Gornji Zagon, kada sa glavne ceste skrenete prema Fužinama, radite takozvani veliki krug, pogled će vam odlutati na konje. Bezbroj ih je. U svim bojama!


Bura ledi do kosti ali nema veze, gledaju me, gledam ja njih i pričam sa njima. Parkirajte sastrane, izađite van, počnite im pričati kako su lijepi, nasmiješite im se, priđite do sigurne udaljenosti. Životinje sve osjete, puno više nego mi ljudi. Ovoj smeđoj kobili obraćala sam se sa “ljepotice”, ona se samo namještala za fotografiranje i plaho me gledala. Ima neka veza rekli bi…
Pripremila: Branka Čolić