Znate i sami koliko volimo predstavljati nove knjige i koliko promoviramo čitanje, a posebno kada je riječ o našim domaćim autorima. Danas smo ugostili Vanessu Pavičić, autoricu koja je nedavno predstavila svoj prvi naslov ‘Plavi putnik’.
Draga Vanessa, dobro nam došla na Stiluetu! Za početak nam se predstavi.
Dobro Vas našla. Prvenstveno Vam se želim zahvaliti na prilici koju ste mi pružili da predstavim sebe i svoju prvu, ali ne i posljednju knjigu. Mogla bih satima pisati o drugima, a kada dođe red da pišem o sebi, tada zastanem i postanem pomalo samozatajna. Hajdemo početi sa “suhoparnijim titulama”.
Stručna prvostupnica javne uprave i stručna suradnica za pripremu i provedbu EU projekata koja se, tražeći sebe, odvojila od tih zvanja i postala ni manje ni više nego-spisateljica i autorica knjige “Plavi putnik”.
Još se moram naviknuti na novo zvanje, ali doći će i to na red. Iako, kao i svi, imam svoj stalan posao, pisanje je oduvijek bilo moj bijeg od stvarnosti i neka neostvarena želja koja se nedavno ostvarila. Dokaz sam da je sve moguće, ako to dovoljno jako želiš. Dolazim sa otoka Raba, ali me moj put ipak odveo u naš “Grad koji teče”- Rijeku gdje živim, radim, studiram i pišem.
Predstavila si svoju knjigu ‘Plavi putnik’. O kakvoj je knjizi riječ?
Riječ je o zbirci sedam kratkih priča koje su se, osluškujući ljude oko sebe u tramvaju, jednostavno “dogodile” i potaknule me na razne životne misli. To je kao kada se spremite za spavanje, legnete, umirite misli, pa Vam iste počnu dolaziti same od sebe od nekih nenadanih prizora kao što su “Mislim da nisam zaključala vrata od stana” ili “Da li je zemlja zaista okrugla?!” Tako su i meni misli tekle nakon prizora beskućnika u tramvaju ili žene koja mi je posudila tramvajsku kartu kako bih se mogla voziti njime i odvele me na dalek put.
Vjerujem da će se puno njih pronaći u nekim poglavljima i možda čuti ono što su i sami pomislili, ali nisu imali hrabrosti djelovati ili čuti zaista. Broj sedam prati me u puno segmenata u životu, a o tome ću više pričati nekom drugom prilikom. Čak evo i Vi ste mi postavili sedam pitanja. Nevjerojatna slučajnost. Još da me snađe “sedmica na lotu” i sve sam doživjela. Haha!
Zaista te prati sedmica! Koliko dugo si radila na Plavom putniku?
Plavi putnik krenuo je na svoje putovanje još dok sam studirala prvu godinu na Pravnom fakultetu u Zagrebu 2018. godine. Skrivala bi se u kafiću nakon ili prije predavanja te pisala sve ono što bi tada zamijetila ili prizor koji sam tada u tom danu doživjela u tramvaju. Prvobitno sam krenula zapisivati bilješke, a potom i svoj tok misli nakon određenog zapažanja. Sve je odjednom stalo zbog životne situacije koja me zadesila u 2020. godini i jednostavno nisam mogla više pisati zbog obnavljanja emocija koje su mi se tada pojavljivale pišući. 2020. mi je donijela puno promjena u životu, a vjerujem da je i mnogima. Mislim da ćemo ju svi pamtiti, netko po ružnim stvarima, a netko po lijepim.
Nisam imala hrabrosti iznova i iznova čitati prvo poglavlje jer bi mi stvaralo povratak u stanje tuge sve dok nisam u 2022. odlučila da je bilo dosta i da moram sebe pobijediti nastavkom pisanja što sam tada i učinila. (Ne) sebično mogu reći da sam potajno poneka poglavlja pisala sebi za sve one riječi koje sam sama htjela čuti, a nije mi imao tko reći tada.
Nakon toga je slijedio dogovor s mojom urednicom Marijetom Matijaš iza organizacije “Od rukopisa do čitatelja” koja me s puno pažnje vodila cijelim putem. U tom trenutku sam odlučila ne biti sebična i dati svoj prvijenac svim čitateljima kako bi oni čuli sve ono što su sami htjeli čuti od nekoga, a nije im imao tko reći. Kako bi se osvijestili i preokrenuli svoj život prema “boljem sutra”. Tako je cijeli proces započeo jednim nenadanim javljanjem urednici i završio samoj objavi 16.8.2023. godine.
Što te zapravo inspiriralo da ju napišeš?
Prvenstveno ljudi u tramvaju. Jednog sam dana samo zastala i rekla da se moram uključiti u stvarnost. Skinula svoje slušalice dok je na mobitelu svirala omiljena glazba i maknula se od 1001 poruke poput “Što imamo za naučiti za sutrašnji ispit” i krenula promatrati okolinu oko sebe.
Nevjerojatno je bilo doživjeti taj trenutak kada stvarno počnete zamjećivati ljude na neki potpuno drugačiji način.
Ljudi žure, trgaju se, zamišljeni sjede i razmišljaju o tko zna čemu, rješavaju križaljke, čitaju knjigu, dižu se starijoj gospođi da sjedne na njihovo mjesto, pričaju na mobitel o problemima tog dana na poslu, grebu “srećku” ne bi li nešto osvojili na istoj. Svatko nešto radi na sebi svojstven način, a ja sam bila ta koja je najzanimljivije prizore zapisivala u bilješke na mobitelu. Smatram da svaki pisac dobije taj “wow moment” u svojoj glavi kada odluči da je taj prizor odlučujuća prekretnica u pisanju i stvaranju svoje knjige. Moj “wow moment” je bio upravo taj trenutak promatranja nečega što drugi možda niti ne zamijete.
Što u Plavom putniku možemo pročitati?
U knjizi možete pročitati o raznim pričama i mislima s kojima se svatko od nas svakodnevno bori. S kojima smo se susreli barem jednom u životu i pomislili “kuda dalje krenuti?”. Svi mi žurimo nekamo, grizemo za neke svoje više ciljeve, borimo se, ulazimo na jednoj stanici života i izlazimo na drugoj. Plavi putnik je motiv koji zapravo predstavlja naš život u kojem otvaramo jedna vrata dok smo druga već odavno zatvorili. U tim otvorenim vratima susrećemo razne nove ljude koji nam donose ili ljepotu življenja ili naučenu lekciju. Sve je na nama i na koji način ćemo to promatrati. Htjela sam postići to da čitanjem zastanemo na trenutak i promislimo o nekim dijelovima svog života te pogledamo duboko u sebe ne bi li dobili odgovore na odavno izgubljena pitanja koja ćemo čitajući moju knjigu možda pronaći. Prvenstveno pronaći sebe i vratiti se sebi.
Koliko često zaboravimo osluškivati svijet oko sebe?
Prečesto. Toliko smo zaokupirani problemima kako svojim tako i tuđima, ali okupirani i današnjem tehnološkom napretku toliko da zaboravimo osluškivati oko sebe. Ja jesam dijete tehnologije i to taman u početcima, pa sam donekle doživjela onu ljepotu igranja na zraku dok se vanjska rasvjeta ne upali i ne završi igru. Trčanje po blatnim livadama i igranje skrivača po šumskim trnjima. Ponekad pomislim koliko bi se htjela vratiti u to doba gdje se moralo imati stol dva puta dva kako bi na njega stao monitor u obliku kocke. Zašto? Zato što smo svi toliko “zalijepljeni” u ekrane i oči nam se jednostavno ne stignu odmoriti od “buljenja” u iste.
Koliko se samo uhvatimo u situaciji gdje nam netko nešto priča, važno ili manje važno, a mi ga uopće ne slušamo jer “skrolamo” po internetu toliko da sami izgubimo pojam o vremenu i prostoru. Baš o tome i pišem u svojoj knjizi. Da je nekada bitno zastati na trenutak i osluškivati i krajnje promatrati oko sebe. Ljude, prirodu, zalazak sunca, jutarnju rosu, susjede koji se raspravljaju oko ručka, psa koji laje jer bi htio da ga se izvede van u šetnju. Zaboravili smo uživati u malim stvarima i previše pažnje dali onim velikim, manje bitnim.
Kada bismo ponekad samo na trenutak zastali, shvatili bismo koliko se lijepih stvari događa oko nas.
Gdje je tebe Plavi putnik odveo?
Moj “Plavi putnik” će me uvijek negdje voditi kao i svakoga od nas. Knjiga mi je otvorila mnoge vidike i dala mi “vjetar u leđa” te me naučila da ništa nije nemoguće postići. Ovo je samo početak mojeg puta ka ostvarenju nekada nedostižnih snova koji su sada postali dostižni. Kada jednom krenete u ostvarenje svojih snova shvatite da su oni bili mali za Vas i počnete sanjati one veće. Sve dok i ti veći ne postanu mali. Samo treba krenuti na to putovanje i pustiti da Vas “Plavi putnik” odvede daleko. Znam da će me moj odvesti na neka lijepa mjesta s lijepim poznanstvima i kvalitetnim ljudima. Tek sam se ukrcala na prvoj stanici, a moja posljednja neka bude onoga trenutka kada ispunim sve što sam oduvijek htjela. (Čitaj: u vječnosti)
“Hajde, dođi, ne boj se! Ukrcaj se sa mnom na plavog putnika i otputujmo zajedno. Požuri da ne zakasniš!” ????
Draga Vanessa, hvala ti na ugodnom razgovoru. Veselimo se pročitati tvoj prvi naslov, a veselimo se i budućima!
Fotografije: Vanessa Pavičić
