U doba političkih previranja, mržnje i ratova koji se vode radi ratovanja samog, radi progona, radi ubijanja, jer im se prvotni cilj odavno izgubio među leševima, suzama i ruševinama, mnoga se književna djela dotiču upravo takvih tema. Onih u kojima bol nadilazi puke ljubavničke patnje; onih u kojima zvijeri i čudovišta ne vrebaju iz mračnih kutova, već iz čovjeka samog; onih u kojima dom već odavno nije tamo gdje je srce, jer je na mjestu i jednog i drugog tek crna rupa, zgarište čovječnosti i sumrak duše.
Prognani iz svojih domovina svojom ili voljom drugoga, ljudi – putnici ispisuju stranice svog života na usputnim stanicama, hladnim prihvatilištima i niti jedan kutak svijeta više nije njihov. Svugdje su i u svemu stranci; ne pripadajući nikamo, polako prestanu pripadati i samima sebi. Svoju sudbinu, naime, drugome predaju u ruke, a vrijednost njihova postojanja postaje proporcionalna količini nečije samilosti i novca koji su spremni platiti da bi ponovo postali vlasnici svoga života.
“Izlaz – Zapad”, Mohsin Hamid, V.B.Z. d.o.o., 2019.
“Mogu to razumjeti, rekla je. ‘Zamisli da ti živiš ovdje i odjednom počnu dolaziti milijuni ljudi iz cijeloga svijeta.‘
‘Milijuni su došli i u našu zemlju’, odgovorio je Saeed. ‘Kada se u susjedstvu ratovalo.‘
‘To je nešto drugo. Naša zemlja je siromašna. Nismo imali osjećaj da imamo bogzna što izgubiti.”
S prvim pročitanim stranicama mogli biste pomisliti kako je “Izlaz – Zapad” tipičan ljubavni roman; tragiromantična priča o dvoje mladih ljudi iz nepoznatog grada zahvaćenog i zatrovanog vjetrovima mržnje i rata; dvije srodne duše koje su se odlučile voljeti u nemoguća i zla vremena, ona koja i ljubav čine opasnom okivajući je barikadama i bodljikavim žicama. Duša koje su prvo postale stranci u vlastitom, a onda i u svim ostalim gradovima koji su ih čekali iza tih barikada.
I ne biste previše pogriješili. No, promaknulo bi vam mnogo sitnica. Onih koje su ovu knjigu učinile stvarnim i surovim, a opet na trenutke potpuno nadrealnim podsjetnikom na breme vremena u kojem živimo. Nadija i Saeed svjedoci su tog vremena. On, povremeni vjernik koji svoju religiju osjeća kao slutnju duboko u srcu, noseći je kao amajliju utjehe i naslijeđe roditelja, ona u konzervativnoj crnoj halji koja je prekrivala sve, osim istine.
“Ako ne moliš, upitao je spustivši glas, ‘zašto to nosiš?‘
…
Osmjehnula se. Otpila gutljaj. A onda progovorila, donjeg dijela lica zaklonjena šalicom.
‘Tako da se muškarci ne zajebavaju sa mnom’, rekla je.”
Zaneseni jedno drugim i zastrašeni rastućom napetošću koju su gradskim ulicama širili sve brojniji radikalni militanti, Nadija i Saeed planiraju bijeg materijaliziran u obliku glasina o postojanju brojnih magičnih vrata koje očajnike poput njih vode do toliko željene slobode i mira. Krhkog i maglovitog, no mogućeg.
“I stoga je bio posve nespreman na osjećaj strahopoštovanja koji ga je odjednom preplavio i čuđenja kojim je potom promatrao svoju kožu i stablo limuna u glinenom loncu na Nadijinoj terasi, visoko kao i on i čvrsto ukorijenjeno u zemlju, koja je pak bila čvrsto sabijena u teglu što je mirno stajala na ciglama terase na vrhu planine ove zgrade koja je i sama izrastala iz zemlje… tako prelijepim nastojanjem da je Saeeda ispunila ljubav… i odjednom osjetio silnu zahvalnost i želju za mirom, za tim da mir dođe za sve njih, za svakoga i sve, jer tako smo krhki i tako lijepi i nema sumnje da bi ovi sukobi zacijeljeli kada bi i drugi imali takva iskustva, potom je svrnuo pogled na Nadiju i vidio da i ona njega promatra, a oči su joj bile kao svjetovi.”
Svijet kojeg su nekoć poznavali polako nestaje puneći grad izbjeglicama, a vrijeme se mjeri policijskim satom, prijetećim zabranjenim trenutkom između sutona i svitanja koji je “pojačavao u njima dojam veze na daljinu, a poznato je da veze na daljinu raspiruju strast, barem na neko vrijeme, baš kao što post budi želju za hranom.” Svakodnevna smaknuća i tijela koja vise sa uličnih svjetiljki “kao prigodna blagdanska dekoracija” strah su učinili prirodnim stanjem, a želju za bijegom fizičkom nužnošću, potrebom jačom od one za jelom i pićem. Ostavivši za sobom život, obitelj i snove, Nadija i Saeed kupuju prolaz kroz tajnovita vrata i tada otpočinje njihovo putovanje kroz Mykonos, London, San Francisco; svjetove u kojima će svatko od njih proći kroz promjenu za kojoj su toliko žudili, rastrgani između nostalgije i nadanja.
“Što misliš da se događa kad umreš?, upitala je Nadija.
‘Misliš nakon smrti?’
‘Ne nakon. U tom trenutku. Zacrni li se sve samo kao kad ugasiš mobitel? Ili sklizneš u neki čudan međuprostor, kao kad usneš pa si tu i tamo?‘
…
‘Mislim da je to kao kad zaspiš. Prvo sanjaš prije nego što odeš.”
Mohsin Hamid uspio je isplesti čvrsto tkanje u kojem se niti ljubavi neraskidivo spajaju sa tragedijom, strahom, religijom i, konačno, nadrealnim, gotovo odisejevskim putovanjima ka slobodi, a čija se nevjerojatnost sa svakom pročitanom stranicom gubi u svijetu odavno lišenom magije. Jer…
“Svi smo mi migranti u nekom trenutku.”
„Spaljeni“, Antonio Ortuño, Fraktura, 2018.
“…Dakle, ni slobodni, ni zatočeni. Službenici su na odlasku zaključali ulazna vrata. Prozori s rešetkama oblijepljeni plakatima koji su zakrivali pogled. “Prijatelju imigrante”, stajalo je na njima. “Ovdje imaš svoja prava”. “Prijatelju”… Da, kada je sve počelo, gotovo svi su spavali… Nije stigla ni ustati, ta žena.“
Roman “Spaljeni”, drugo po redu djelo mladog meksičkog pisca i novinara Antonia Ortuña, surova je i mučna priča, tako svojstvena i bliska meksičkoj stvarnosti koja čitatelja vodi na mračni, tragični put migranata iz Srednje Amerike koji se rutom preko Meksika pokušavaju domoći utopijske sreće SAD-a.
Bez uljepšavanja i obećanja sretnog završetka, Antonio Ortuño pričom prati Irmu, zvanu Crna, samohranu majku i socijalnu radnicu, koja sa sedmogodišnjom kćeri dolazi u zabačeni meksički gradić Santa Ritu, na radno mjesto u prihvatilištu Nacionalne komisije za migracije te otvara Pandorinu kutiju punu neprestanih bjegova, stradanja, osveta i onih nacionalnih i osobnih istina od kojih većina okreće glavu.
“Nisam mogla čitati, a da ne budem zgađena onim što sam slušala prije, s čvorom u želucu, iz usta preživjelih. Čitajući, bila sam uvjerena da bi nam se svima mogla dogoditi neka slična grozota. Iduća izgorjela ruka mogla je pripadati meni.”
Irmin posao je pružanje pomoći obiteljima stradalih migranata te repatrijacija u domovinu onih koji su imali (ne)sreću preživjeti masovna spaljivanja, putovanja u vagonima bez prozora u kojima su, zbijeni među hrpama trule hrane i vlastitog izmeta, izlagani torturama, silovanjima i poniženjima. Poznanstvo sa Yein, mladom migranticom i jednom od preživjelih žrtava nedavnog masakra u prihvatilištu, intimna veza sa poslovnim kolegom Vidalom te neprestana, Sizifova potraga za pravdom, Irmu će uvući u vrtlog krvavih osveta, izmrcvarenih tijela u meksičkim pustinjama i u situaciju daleko opasniju nego što je ikada mogla zamisliti.
“… u jami je bilo na desetke trupala. Jami? Masovnoj grobnici. Nije uobičajeno da migranti putuju u tako velikim grupama. Mora da su ih lovili kako su pristizali, mjesecima ili godinama, a onda su ih se odlučili riješiti, jednog jutra, kao što netko drugi odluči da će doručkovati jaja na oko ...
… Pričao mu je priče o migrantima razapetima na banderama, o tijelima bez glave, glavama bez jezika i prstima bez članaka, o ženama iz kojih su izvadili sve što su imale unutra i muškarcima u koje su ugurali sve što su imali vani.”
Povremeno isprekidana intenzivnim i brutalno istinitim monolozima Irminog bivšeg supruga, srednjoškolskog profesora punog osobnih frustracija i nacionalnog bijesa koji iz njegovih rečenica provaljuje poput bujice, “Spaljeni” su priča koja se mora čuti. Kako Ortuño piše “tijela stranaca nas posramljuju, ali ne previše. Kada već ne znamo što da napravimo s polovicom zemlje, zašto bi nas ostali trebali brinuti.” Leševi postaju svakodnevna stvar, a oni koji bi trebali biti zaštitnici, ispostavljaju se najvećim krvnicima. I što je najstrašnije, zvijer osvete i izdaje vreba iz svakog kuta, dovoljno je da joj vjetar u nosnice nanese miris pesosa i spaljenog mesa, pa da iskoči bijesna i opet napuni jame tijelima negdje duboko u meksičkim zabitima.
Priča je to o rasizmu, mržnji, oportunizmu i korupciji koja zadire duboko ispod površine, tjerajući nas da uronimo u tamu koja leži u svima nama. Borba za pravdu pokušava nadjačati poriv da okrenemo glavu i pobjegnemo. Potraga za istinom bori se sa željom za osvetom, a empatija prema nemoćnima u stalnom je sukobu sa duboko ukorijenjenim nagonom da ih iskoristimo ako nam se pruži prilika.
“Ne vidiš problem, stari moj? Ni ja, jer nikada neću prijeći granu bez putovnice. Ali postoji jedan jebeni problem. Milijuni naših su otperjali u Sjedinjene Američke Države. Istodobno, stotine tisuća Srednjoamerikanaca rade jedno te isto. Jedino što, da bi do tamo stigli, moraju prijeći preko našeg teritorija. Svi smo mi ilegalci u SAD-u…
… Ali… kada su Srednjoamerikanci malo manje zanimljivi od kućnih ljubimaca nogometaša i tisuću puta manje od pravih mrtvih, meksičkih mrtvih. Procesija od stotine tisuća njih prolazi ispod naših prozora, a vijest o njihovoj smrti napeta nam je koliko i migracija pataka ili kraljevskih leptira. A leptiri su barem turistička atrakcija…”
„U Afganistan Bog dolazi još samo plakati, Priča Shirin Gol“, Siba Shakib, Naklada Fran, 2002.
„Dječak- kukac gleda raskriveno lice Shirin-Gol i priča. Djevojka je pala u bunar. Pokraj bunara prolazi mladić, vidi ju, skače za njom i spašava djevojku. Djevojka zahvaljuje i pita zašto je to učinio.
– Jer moj život ne bi vrijedio ništa da sam te gledao kako umireš, odgovorio je. Ne postoji razlika između tebe i mene. Svi smo mi Božja stvorenja. Svaki put kad jedan od nas umre, s njim umire i djelić nas samih…”
Neka vas ne zbuni ovaj naslov starijeg datuma, jer je riječ o štivu koje jednostavno ne može ostati nespomenuto kada govorimo u kontekstu progona, stradanja i ljudskih sudbina koje leže upletene u tu mrežu poput žrtvenih janjaca. Naime, knjigu „U Afganistan Bog dolazi još samo plakati, Priča Shirin-Gol”, iranske snimateljice dokumentarnih filmova, spisateljice i političke aktivistice Sibe Shakib, prvi sam put pročitala 2003. godine i otada nije napuštala moj život. Uvijek mi je bila “tu negdje”, pri ruci i oku, pa sam je listala, čitala i upijala svaki put kada bih se htjela podsjetiti koliko toga uzimamo zdravo za gotovo, koliko zaboravljamo cijeniti sitnice koje čine naše živote, donose smijeh, tugu, utjehu.
Postoji nešto u ovoj knjizi što svakom koji je čita slomi srce na najsitnije komadiće, ali opet svaku od tih krhotina na kraju obasja nadom.
Priča je to o afganistanskim ženama koje se ne rađaju slobodne, ne žive slobodne i umiru kao robinje. Robinje života određenog unaprijed, stotinama godina starom afganistanskom tradicijom. Žudeći za životom bez prisila, progonstva i suza, žive i umiru neprimijećene, a njihove patnje i kosti na kraju pokriva beskonačni afganistanski pijesak. I krug se zatvara.
Upravo o tome pripovijeda ova jedinstvena, snažna i dirljiva knjiga. Prigodom jednog od svojih brojnih putovanja u Afganistan, autorica Siba Shakib u jednom je izbjegličkom logoru susrela junakinju ovoga romana, djevojku Shirin-Gol, koja joj pripovijeda o svom životu – tipičnoj sudbini afganistanskih žena – odrastanju u bijedi i neimaštini, bezrezervnom i strogom vjerovanju u Kuran te rigidnom i nerijetko okrutnom odgoju u duhu islamskih shvaćanja o ženi. O životu neprestanog bijega – od gladi, siromaštva, obespravljenosti, ali i od vojnika Crvene armije, mudžahedina, talibana.
Kada Rusi upadaju u njezinu zemlju, Shirin-Gol je još mala djevojčica. Njezin otac i braća povlače se u brda i priključuju mudžahedinskom pokretu, dok sestre krše pravila, podižu veo i zavode ruske vojnike, ali samo zato da bi ih mogle ubiti. Nakon što im je selo razoreno, žene bježe u glavni grad Kabul, gdje Shirin-Gol mora pohađati rusku školu, što će se odraziti na njezino sazrijevanje. Kao djevojka stupa u brak s muškarcem kojemu je dodijeljena u ime kartaškoga duga, potom proživljava brojne progone i nasilja, da bi naposljetku bježala od talibanskoga režima…
Pa iako sa stranica ove knjige vrišti rat, stradanje i beznađe, ona je svakim svojim slovom protiv njega. Slama vam srce dok vas vodi kroz prašnjave kutke Afganistana, čija je pustoš zatvor bez zidova u kojem žive afganistanske žene – progonjene, prebijane, silovane, rađajući djecu koju nisu htjele, djecu koja će mrziti, ubijati i biti ubijena. Ne pišu, ne čitaju, ne misle. Sve im je zabranjeno, okovane su lancima koji se ne vide, ali stežu najjače.
I stoga je priča Shirin-Gol važna. Jer se probila kroz zidove svih užasa i nije uzalud ispričana. A samo tada ima smisla.
Samo tada ima nade.
“… Sto koraka i cijeli jedan život daleko od domovine …”
Zovem se Biljana Gabrić, pisac sam poezije i proze te prevoditelj engleskog jezika iz Osijeka i veliki zaljubljenik u književnost u svim njezinim oblicima. Nisam ograničena žanrovima, autorima, formama i kritikama, čitam ono što mi srce preporuči, jednako uživajući u romantici poezije ili napetim trilerima. I sama pišem; najčešće poeziju, a tada i sve ostalo što mi iz misli pobjegne u redove slova i rečenica.
Ukratko, jednostavno uživam u spoznaji kako čitajući i pišući živim stotine, tisuće života, a ovaj jedan, stvarni i najvrjedniji, koristim kako bih svoju ljubav prema pisanoj riječi podijelila sa svima vama.
