NaslovnicaINSPIRACIJAOni koji ne pripadaju:...

zadnje objave

Oni koji ne pripadaju: Priče o kojima razmišljamo još dugo nakon čitanja

Biti neprilagođen, osjećati se strancem u vlastitoj obitelji i društvenoj sredini općenito te stalno plivati protiv struje pokušavajući ne potonuti zajedno sa svojim krhkim identitetom, gotovo uvijek znači stvarati još jedan paralelni svijet, onaj u kojemu tražiš utočište, u koji bježiš kada stvarnost postane previše surova,  a da bi se s njom mogao izboriti. Upravo je ta neprilagođenost bila „lajtmotiv“ mnogobrojnih književnih djela, no nisu je sva od njih uspjela približiti čitatelju tako živo i uvjerljivo da je i on sam na trenutke u dvojbi tko je tu zapravo različit i neprilagođen – glavni protagonist ili čitatelj koji proviruje u njegov život, usput preispitujući i svoj.

Jedno od književnih djela koje se samo bavi naizgled mnogo puta „prežvakanom“ temom – homoseksualizmom, već u prvih nekoliko stranica otvara ponor toliko dubok i slojevit da se deklariranje homoseksualnosti čini kao tek usputna tema, fusnota koja služi pojašnjenju, no sama ne pripovijeda priču.

Riječ je o autobiografskom romanu prvijencu mladog francuskog autora Édouarda Louisa pod nazivom

„Raskrstimo s Eddyjem“ (Naklada OceanMore, 2019.)

Naime, odrastanje u sredini u kojoj su se pripadnost određenoj klasi i muškost neprestano i snažno prožimali, za nekoga poput Eddyja Bellegueulea, tada dječaka u pubertetu, opterećenog zastrašujućom spoznajom svoje spolne orijentacije, bilo je kao stalno hodanje po oštrici noža. Svaki njegov pokret, “… ti maniri, naglašeno gestikuliranje dok bi govorio (pederske kretnje), ženske intonacije, piskutav glas” otkrivao je ono što je u njegovoj bližoj okolini – posebice ocu i braći izazivalo konstantan strah od najgore sudbine koja može snaći jednog muškarca – homoseksualnost. No, upravo iz tog je straha proizlazila jedna nepobitna činjenica, a to je da je Eddyjeva homoseksualnost zapravo mnogo više određivala njegovog oca ili braću, nego li njega samoga. Jer, u sredini u kojoj je Eddy odrastao, sve se okretalo oko muškosti, patrijarhata, potrebe “biti muškarac” u punom smislu te riječi. Muškost je vrebala iz svakog kuta, iz svake radnje, čak i one najsvakodnevnije. Pravi muškarci su mnogo jeli, jer “u selu je težina bila na cijeni… i rado se govorilo – Ne smije se čovjek pustiti da umre od gladi, evo ti odmah bolesti.” Muškarci su igrali nogomet, jer se od toga očvrsne. Nisu marili za školu, pijančevali su, tukli se.

Eddy nije odgovarao niti jednom kalupu predviđenom za oblikovanje pravih muškaraca. I upravo je stoga kroz svoje odrastanje morao proći najteži put koji ga je, u konačnici, odveo prema njemu samome, onome što on doista jest. Unatoč fizičkom zlostavljanju, uvredama i odbacivanju. Jer, drugačije nije moglo biti.

“Raskrstimo s Eddyjem” autobiografski je roman o odrastanju u siromaštvu radničke klase, sredine u kojoj su obiteljske i društvene vrijednosti utemeljene na način koji ne tolerira odstupanja, u kojem su rodne i spolne uloge nedvosmisleno podijeljene i koje niti u jednom trenutku ne dopušta “kosturima iz ormara” da ugledaju svjetlo dana.

“Raskrstimo s Eddyjem” također je i sve osim autobiografskog romana. On je i svojevrsni sociološki manifest; precizno seciranje jednog sustava i njegove hijerarhije; pogled iznutra na tu istu radničku klasu i sve njezine disfunkcije.

“Raskrstimo s Eddyjem” je glas koji, jednom kada ga poslušate, čujete još dugo vremena.

“Nemam iz djetinjstva nijedne lijepe uspomene. Ne mislim pritom da u tim godinama nikad nisam osjetio sreću ili radost. Jednostavno, patnja je totalitarna: sve ono što ne ulazi u njezin sustav, ona izbriše.”

(“Raskrstimo s Eddyjem”, Édouard Louis)

„Divlje guske“, Julijana Adamović, HENA COM, 2018.

„Da nisam rodila vas, bila bih užasno sama. Kao palac. Ćuk. Izgubljeni novčić na cesti. Potonula bih skroz.
Kako to palac može biti sam?, pitale smo jednom majku.
Lijepo, odgovorila je. Tu si. Sve vidiš, sve znaš, a ni s kim se u korijenu ne dodiruješ.“
(ulomak)

Posve drugačija vrsta neprilagođenosti vreba iz izvrsne knjige Julijane Adamović. Jer, posred kaljavih cesta neimenovanog sela, u izmaglici i sumornosti što se vuče nad slavonskom ili bačkom ravni, Julijana Adamović ostavila je priču u kojoj su se na gotovo magičan način isprepleli život, smrt i čemer koji se se kao bedem pružio između njih.

Priča je ispripovijedana u prvom licu množine, dvoglasom dviju djevojčica predškolske dobi koje znatiželjno, tjeskobno i starmalo primjećuju i komentiraju slike života koji izviruje iz prašine na putu, zvoni poput „debelog i oštrog mlaza“ urina po limenom lavoru, smrdi na petrolej na ušljivoj glavi, zjapi prazan i sumoran kao rupa na čerpiću šokačkih kuća. Poput komarca „pije krv i svrbi toliko da ponekad pred spavanje plačemo“.

Trauma disfunkcionalne obitelji i neostvarenih snova srasla je u ožiljak u koji se ugurala očeva bolest i povremeno nasilje, vječita netrpeljivost između majke i Babe, očeve tetke te tuga što dahću i zapomažu iza svake kapije.

I ništa u ovom romanu nije onako kako se na prvi pogled čini – niti ljubav niti život niti ljudi koji se u njemu bore i životare. Pa dok nas s ganjka ispraća Babina kletva ili molitva – tako ih ponekad Adamović splete da niti sami nismo sigurni; čudan nas osjećaj slijedi prašnjavom kaldrmom. Da su život, smrt i ljubav, baš kao i naše male „Kate“ što dvoglasno zbore o tugama koje nas mlate kao vrbove šibe, zapravo jedno i neraskidivo.

 „Boy“, Wytske Versteeg, Lector, 2019.

„Dječak Boy jedinac je u obitelji posvojitelja. Budući da je drugačiji, zlostavljaju ga u školi, no on ne govori o onome što proživljava. Nakon školskoga izleta dolazi do tragedije. Boyeva pomajka, iako shrvana tugom, odlučna je krenuti u potragu za istinom. Policija smatra da je dječak dignuo ruku na sebe, ali njegova majka u to ne vjeruje. Ustrajna u namjeri da pronađe pravi odgovor, ona slijedi trag učiteljice Hanne koja je toga kobnog dana bila s Boyevim razredom na izletu. Hannah je u međuvremenu započela novi život u zabačenome selu na istoku Europe i dočekuje Boyevu majku ne sluteći ništa. Kako među dvjema ženama raste povjerenje, tako i Hannah postupno počinje pripovijedati o Boyu. No njegova majka na umu ima samo jedno: osvetu.“
(iz sažetka)

„Boy“, treći, nagrađeni roman nizozemske spisateljice Wytske Versteeg dirljivo je djelo koje progovara o iskonskim ljudskim bolima, psihičkim i fizičkim posljedicama koje zlostavljanje ostavlja na pojedinca, ali i o ljubavi koja ponekad jednostavno nije dovoljna da spriječi zlo. Različitost je ovdje dovela do tragedije, besmislene i, stoga, još tužnije. Posljedice koje nemili događaj ostavlja, na preostale se protagoniste lijepe poput teškog balasta kojeg vuku do samoga kraja.

Jer, ponekad postajemo taocima vlastitog uma; zatvora iz kojeg je nemoguće pobjeći bez suočavanja sa onim najbolnijim.

“Jednom će svi ti učenici, njegovi drugovi iz razreda, pričati o dječaku koji je iznenada nestao. S vremenom će im njegov nestanak biti sve važniji. Tada više neće postojati nitko tko ga je zlostavljao; za dvadeset godina svi će biti njegovi najbolji prijatelji.”

 

Zovem se Biljana Gabrić, pisac sam poezije i proze te prevoditelj engleskog jezika iz Osijeka i veliki zaljubljenik u književnost u svim njezinim oblicima. Nisam ograničena žanrovima, autorima, formama i kritikama, čitam ono što mi srce preporuči, jednako uživajući u romantici poezije ili napetim trilerima. I sama pišem; najčešće poeziju, a tada i sve ostalo što mi iz misli pobjegne u redove slova i rečenica.

Ukratko, jednostavno uživam u spoznaji kako čitajući i pišući živim stotine, tisuće života, a ovaj jedan, stvarni i najvrjedniji, koristim kako bih svoju ljubav prema pisanoj riječi podijelila sa svima vama.

LITERATURA.HR

INSTAGRAM WRITE_OWL

ZADNJE OBJAVE

PRATITE NAS

24,000ObožavateljiLajkaj
10,000PratiteljiSlijedi
108PretplatniciPretplatiti

Ne Propusti

POPULARNI TAGOVI

POPULARNE KATEGORIJE