Krajem ljeta svi smo lovili vikende da napunimo baterije ove vanserijske godine. Imali smo i sreće, kao da je vrijeme znalo da nas mora dodatno darovati sunčanim danima i neverending osjećajem ljeta i pružiti nam priliku da tijelo i um dovedemo u balans.
Jer sve što se događalo prije bilo je kao u filmu, a nakon ljeta, film je dobio i novi nastavak u kojem smo još uvijek glumci. Možda bolje rečeno statisti. A dok čekamo normalno jer novo-normalno je pojam s kojim se teško poistovjetiti dopustite da vas odvedem u mjesto u kojem smo mi najviše ove godine osjetili onaj osjećaj povezanosti, nesputanosti, ispunjenosti sreće. Osjećaj potpune normalnosti. Vodim vas u Casu Mille Olivi.
Prvo mjesto gdje smo kao obitelj došli i iz kojeg se nismo imali potrebu micati. Znali smo da je u blizini famozan dvorac. Nismo ga vidjeli. Znali smo da Istra uvijek imali neku novu priču iza svakog ugla. Nismo ju tražili. Samo smo se posvetili jedni drugima i apsolutno – uživali. Od izlaska do zalaska sunca. Upili smo ljepotu življenja i kao grozd najslađeg grozda koji smo probali, okus ovih sjećanja ne blijedi…
Znate i sami, mjesta koje volite u biti najčešće su ljudi kojima se rado vraćate. Tako je i ovdje. Ana i njezina obitelj uzeli su nas pod svoje i Casa Mille Olivi uzela nas je pod svoje. Zavoli čovjek brzo energiju pripadnosti i dobrih namjera. Osjete djeca brzo gdje je energija ljubavi u zraku, tamo, tamo se diše i živi punim plućima…
Draga Ana, molim te otkrij mi više o povijesti kuće za uvod, ja sam se raspisala, a sada riječi prepuštam tebi…
Kućica. Ovako je zovemo od kada znam za sebe. Trošno kameno zdanje čija je unutrašnjost bila ispunjena mirisom ustajalog sjena pomješanog s prašnjavim zemljanim podom kojeg za vrijeme sparnih ljeta šara kišnica. U desnom kantunu štramac od šušta i nonić Eugen u već dubokoj starosti. Umoran od posla, ovdje je na popodnevnom počinku.
Prostor je mali i mračan, ujutro ga kroz prozorčić s istoka reže svjetlost sunca na svojoj uobičajenoj putanji; budi se iznad Učke da bi zašlo zad Motovuna. Velika drvena vrata, siva i nagrizla od godina i crva, “obješena na stranu” i s jednostavnom metalnom kjučavnicom koja ne zatvaraju. U kućicu bježimo pred lošim vremenom. Sve ostalo je mračno…
Ovo su najranije memorabilije Case mille olivi i pokojnog nonića Eugena. Štalicu u koju se sklanjao i pronalazio svoj mir nakon mukotrpnog ali ponosnog rada u obližnjem vrtu ili vinogradu, nasljedio je od svog oca Blaža, jedinog preživjelog potomka obitelji Pisak u Klarićima od ukupno 11-ero djece. Ovdje, u Klarićima rodio se Blaž davne 1876. godine. Ovce koje je pasao na skromnom imanju nisu dosizale niti jedan ćap, košenine je bilo vrlo malo a oranica još i manje. Negdje tokom 1897. umrli su iznenada, jedan za drugim, i otac Matija i majka Dominika. Veliko siromaštvo Blaž napušta 1903. godine; odlazi u obližnje selo Krte kako bi se doživotno brinuo o obitelji bez djece. Za uzvrat, ostavljaju mu u nasljedstvo svoje skromno imanje.
Danas je Casa mille olivi obiteljsko nasljeđe očuvano požrtvovnošću i ljubavlju predaka prema rodnom kraju i blagodatima podneblja, svjedok političkog i kulturnog vremena. Oduprla se čestim društvenim promjenama, čemu svjedoče modifikacije imena i prezimena te toponima zapisanim u povijesnim dokumentima. A upravo povijesna građa katastarskog arhiva potvrđuje njezino postojanje još od 1820. godine, doduše kao gospodarske zgrade slamnata krova u kojoj ima životinja. Koliko je još godina prije sagrađena – ostaje pitanje bez odgovora. No jedno je sigurno: preci obitelji Pisak sredinom 19. stoljeća uzgajali su masline i vinovu lozu. Potvrđuje to dokument kojeg je moja pokojna nona Ana desetljećima s posebnom pažnjom i ljubavi baštinila i skrivala od nas djece. Ponosno! Jer se njime dokazuju vlasništvo, uvijek bi to isticala, dokazuje se imanje u neimaštini. Danas si pak, nakon dešifriranja krasopisa i sadržaja ugovora, postavljam pitanje je li pokojna nona Ana znala što zapravo na požutjelom papiru piše? Uostalom to je sada manje važno, jer taj žuti raščupani papir danas, stoljeće i pol kasnije, obitelji Pisak doista vrijedi pravo bogatstvo! Bogatstvo bavljenja maslinarstvom i tek za osobne potrebe vinogradarstvom, poslom naših predaka, kojeg su moji roditelji Nevija i Gracijano oplemenili početkom 21. stoljeća zasadivši oko kućice 1000 stabala maslina. Eto i razloga za naziv kućice Casa mille olivi.
Teško je riječima opisati dojam i poštovanje prema Vašoj “kućici”, otkad ste ju počeli iznajmljivati?
Moji su roditelji štalicu spasili od urušavanja početkom 90-ih godina. Kućica je nakon toga izgledala pristojno i obično bi je koristili za razne proslave, okupljanje lovaca i druženje. Presudila je 2017. Tada smo Sanjin i ja odlučili pristupiti novim izazovima. Svojom kreativnošću, najprije u vidu opremanja i iskorištavanja svakog centimetra interijera, kućici smo udahnuli novi život. Transformacijom je započela nova era mrtvog sela Klarići. Jer jedno je vodilo ka drugom. Tako smo s iznajmljivanjem krenuli u ljeto naredne godine, a kasnije je zapravo potražnja usavršavala ponudu. Ove smo godine objekt obogatili infinity bazenom koje se prelijeva u jezero Butonigu. A ujutro – ujutro lebdite nad vodom dok vas magla opkoljava i diže u visine, nerealan svijet između maslina, vinograda, Motovunske šume i nebeskog prostranstva. Treba to doživjeti….
Koliko kvadrata ima, sami ste sve uređivali?
Kućica ima 60-ak kvadrata moderno opremljenog interijera i kamin te još 30-ak kvadrata multifunkcionalne terase tj. ljetne kuhinje koja se po potrebi staklenim stijenama zatvara, a gdje je smješten još jedan, vanjski kamin. Sav namještaj kao i stolarija od masivnog su drva, jer od samog je početka adaptacije intencija bila gostima odašiljati poruku da nismo samo na brdu i okruženi zelenilom, već i živimo u skladu s prirodom. Kasnije se to pokazalo kao pun pogodak, jer sve je više ekološki osviještenih turista, i oni nam dolaze ciljano. Traže mir, odmor i odmak od svakodnevice, spoj s lokalnim i tradicijskim, istražuju, žele upoznati našu kulturu. U Casi mille olivi spojili smo ono što jesmo, što svakodnevno živimo, s onime što nudimo. Svaki smo detalj više puta preispitali u glavi, postavili si milijun pitanja, pokušali pronaći idealno rješenje. I ne, nismo imali dizajnera, projektanta, ali smo imali ogromnu volju i želju da napravimo nešto toplo, što odiše prošlošću a u čemu se vidimo u budućnosti.
Na što ste posebno ponosni?
Ponosni smo jer mjesto odiše spokojem, tradicijom, poštivanjem stečenog, veseli učinjeno. Jer u spoju s prirodom priziva osmjehe. Ne samo kod obitelji, već i gostiju, turista, slučajnih prolaznika. A što je ljepše od sreće: Tajlanđanke koja vrišti i skakuće na mjestu opčinjena prizorom; belgijskog para u ranim tridesetima koji prvi put čuje tišinu; Poljakinje koja trči kilometrima bez da ikoga sretne; djece iz Pule koja bude roditelje kako bi na stablo trešnje stigla prije ptica; nizozemske obitelj čija dvanaestogodišnjakinja prvi put valja ruke u brašnu praveći štrukolo od netom prije ubranih jabuka?! Ili pak kad u šetnju odvedeš djevojčice iz Perua, četverogodišnju Selenu i šestogodišnju Anahi, a potonja te upozori na plastičnu bocu usred maslinika koju je dan ranije donio olujni vjetar iz obližnje kante za selektivno prikupljanje otpada. „That’s not good!“ i upire prstićem. Istina. Iako sam to znala, veseli me da i ona, stara samo šest godina to već zna. Da, to nas veseli, da zajedno rastemo i mijenjamo, na bolje, da ne prodajemo već izazivamo emociju; zajedno doživljavamo!
Kako je protekla sezona ove izazovne godine?
Ponovila se! Osim za vrijeme lockdowna, u našoj kućici krevet nije bio prazan.
Mi se nismo micali, toliko nam je bilo lijepo. Ipak, zamolit ću te za preporuku tri mjesta u blizini koja obavezno posjetiti za vrijeme boravka u istarskoj bajci…
Pogled vas mami na obližnje brdo opkoljeno hrastom lužnjakom i srednjovjekovnim zidinama, priziva vas da zavirite u dom Velog Jože. Nemoguće je ne poželjeti posjetiti Motovun! Za razliku od svjetski izbrušenog dragulja, pravo je otkriće tek novoobnovljeni dvorac Petrapilosa ili kako su ga u prošlosti zvali Kosmati grad. Vjerujem da sam naziv zaintrigira putnika za zastane i popne se na stijene nekadašnjih vladara doline rječice Bračane. Dvoumim se da li da treća preporuka bude pokazno traženje tartufa ili pak da vas spustim ispod zemlje? Možda najbolje da nakon posjete Petrapilose upoznate Minjeru i najstariji rudnik boksita u Europi a nakon toga, u toj istoj istarskoj zemlji potražite bijeli tartuf i priuštite si ga na tanjuru.
Upravo to je Istra. Čarolija za sva osjetila, meka poput imena, dobronamjerna i topla domaćica. A u Istri ta jedna posebna kućica. Ljubljena i poštovana, sasvim drugačija, a tako jednostavna. Iznad vinograda, okružena maslinama. Masline su simbol mira, obilja, vječnosti, učenosti i zdravlja, zamislite onda kako je zaspati i probuditi se na mjestu na kojem vam tisuću maslina dostojanstveno šapuće, sve vam postaje jasnije.
Ne postoji ništa važnije od obitelji. A ova kućica i njezina slobodica čine ono najbitnije, štite vas od vreve i gužve, utišavaju buku, smiruju energije i vraćaju vas jedne drugima…
CASA MILLE OLIVI Klarići 28, 52420, Buzet
KONTAKT: Ana Pisak, 099/242-4231 ana.pisak@gmail.com
PRIPREMILA: Marija Mažar
Fotografije: Ivor Mažar