Nova godina, nova ja. Planovi, programi, matranja, želje, nadanja…
Iako sam itekako svjesna da se s promjenama možemo igrati svakodnevno te mi je u kodu kao mjesec novih početaka rujan, svejedno kraj godine mi podsvjesno uđe pod tijelo i počne s promjenama. Poput trudnice pred porod i poznate faze pripreme doma pred dolazak djeteta, tako i meni nesvjesno dođe želja da sve spremim i pripremim. Pa krene slaganje i preslagivanje, pa bacanje viškova i svega onoga što sam spremna ukloniti iz one “ako mi jednom zatreba” ladice života. Inače mi ne smeta što uvijek ima još robe za popeglati, u danima pred Novu godinu, sva hrpa nestaje, sve što nije na mjestu nestaje.
Nekako sasvim prirodno i bez planiranja korak po korak čisti se kuća, čiste se folderi na laptopu, stvara se harmonija i pročišćenost kao temelj za novu godinu i neke nove stranice života.
No, kroz godine ponešto sam naučila, a još bolje od toga ponešto i od naučenog i usvojila. Kao prvo, ne trebaju nam uvijek neki veeeliiiikiii planovi, pompozne najave, apsolutno nepotrebno. Veliki planovi mogu biti na vidiku, na put ponesite strpljenje, vjeru i upornost, no mali koraci vode nas na velika mjesta. Meni je ovo genijalno, i privatno i poslovno, ja točno znam što bih sve htjela ostvariti, vidim “big picture”, no nije još vrijeme ni mjesto, svejedno, radim sve što mogu u svojoj moći u datom trenutku i uvjerena sam da ću tamo gdje idem stići. No, kao što sam rekla… pomalo, to je jedino logično, a putovanje svejedno može biti magično. Svejedno, jako bitno, na svom sam putu naučila uživati, u malim pobjedama, novim suradnjama, iznenadnim kontaktima, svemu lijepome, naizgled malenome.
Isto tako, ova metoda koju koriste brojni uspješni ljudi, vodit će vas naprijed, davati vam ohrabrenje jer lakše je ispunjavati manje zadatke nego si u startu postaviti neki u ovom trenu nedohvatljiv, no to ne znači da je nedohvatljiv za recimo šest mjeseci kad ćete biti spremniji i sigurniji…
Pisala sam o perpcerciji okoline i doma koji želim presložiti, očistiti i pripremiti, no tako je i u meni. Ovih dana sve nešto želim raščistiti. Javlja se želja da se ispričam tamo gdje smatram da je isprika potrebna, javlja se dodatna želja da zahvalim tamo gdje smatram da je iskrena zahvala potrebna, javlja se želja da se smirim, sagledavam objektivno gdje sam, tko sam, kakva sam, što sam postigla, što još mogu.
Iskreno, ovih dana obuzima me i znatiželja, veliki radni polet, no umirujem vulkan emocija jer naglost i ishitrenost ne vode nigdje. Koristim pozitivnu energiju i kanaliziram ju u male svakodnevne akcije, ovo je doba mira, sklada, obitelji, prijatelja, ne mora stalno biti vrijeme od akcije, uspjeha, dokazivanja, izazivanja.
I još sam nešto naučila što nosim u sve nove godine i što mi itekako koristi. Ne može stalni sve biti dobro. Iako na društvenim mrežema sve uvijek izgleda savršeno i fantastično, svi imamo loše dane. I meni je to sasvim u redu. Nekad mi je loš dan jer djeca imaju loš dan, nekad od jutra sve krene otežano, no pomaže mi što osvijestim što se događa, sama sebi kažem – OK, to nije težak život, ni godina, ni razdoblje, to je samo takav dan. I neka ga je, jer onda ću još više uživati u onim dobrim danima kojih je uvijek puno više.
Nemojte biti prestrogi prema sebi, to je bila jedna od mojih najtežih lekcija. Mislila sam da uvijek moram još više i još bolje. U poslu sam samokritična i to mi je drago, no prije bih završila s nekim projektom i tih par stavki na papiru za koje sam znala sa su mogle biti bolje, stavile bi gorčinu na slatki okus uspjeha. Sada uživam u slatkom okusu uspjeha svjesna da idući put može biti još slađe, ukusnije i zamamnije.
Život je jedan velika klackalica, dok balansiramo težinom ili lakoćom koju nosimo u sebi i na sebi, malo padamo, malo odletimo, malo smo točno tamo gdje trebamo biti. Na sredini. No, da bi bili tamo, na sredini klackalice života, u balansu, neophodno nam, osim znanja balansiranja nas samih, treba još nešto. Treba još netko. Netko s druge strane, a naše strane tko balansira s nama.
Teret je lakši kad se raspodjeli, baš kao što je i sreća još veća.
I tako je to, u privatnom i poslovnom. Sve se svodi na balans s pravim ljudima. To je ono što vam želim ne samo u novoj godini već i u svakoj idućoj. Sve je do naše percepcije života i do balansa. Iz godine u godinu, a neka vam ova iduća bude baš onakva kakvu si priželjkujete…
Pripremila: Marija Mažar
