Nekada riječi nisu dovoljne da se izrazi ljepota naše okoline. Dovoljno je samo uzeti fotoaparat i zabilježiti prizore koji se možda više neće ponoviti. Zna to i Marin Spudić, fotograf i grafički dizajner iz Duge Rese. Njegov rad nas je oduševio prvim pogledom na prekrasne fotografije od kojih ne bismo mogli izdvojiti samo jednu. O počecima, interesima i ostalim zanimljivostima više govori sam Marin.
Dragi Marine, iako jedva čekamo čuti više o ovim prekrasnim fotografijama i što se zapravo krije iza cijele priče, krenuti ćemo od samih početaka. Sjećaš li se kada se fotoaparat prvi put našao u tvojim rukama? Je li to bila ljubav na prvi pogled ili je trebalo vremena da se to razvije u tvoju vlastitu fotografsku priču?
Začuđujuće, isprva nisam imao nimalo ljubavi prema fotografiji te sam se više fokusirao na programiranje. S obzirom na to da sam u srednjoj školi radi odabranoga smjera medijskoga tehničara morao znati fotografirati, sve moje tadašnje fotografije nastale su isključivo iz namjere da prođem predmet. S vremenom me, usprkos prvotnom nezanimanju, fotografiranje počelo privlačiti pa sam na kraju srednje škole kupio svoj prvi fotoaparat: Nikon D3400. Nakon svake fotke je hobi sve više rastao u ljubav.
Osim fotografije, zanima te i grafički dizajn. Na koji si način spojio ljubav prema jednom i drugom?
Te dvije ljubavi sam spojio korištenjem programa poput Adobe Photoshopa i Adobe Lightrooma pomoću kojih svoju kreativnost mogu prenijeti na fotografiju. Svoje zamisli koje konvecionalnim sredstvima ne bih mogao realizirati na taj način postaju stvarnost.
Priznajemo kako su nas tvoje fotografije oduševile na prvi pogled. Primjećujemo da se na tvojim fotografijama većinom nalaze osobe. Je li to smjer u kojem se želiš razvijati ili je to samo dio okoline tvog objektiva?
U početku sam većinom fotografirao pejsaže, nakon toga sam počeo s fotografiranjem ljudi te sam se tako odlučio fokusirati na portrete. Na mojim fotografijama se većinom nalaze osobe jer ih svjesno stavljam u žarište objektiva. Svatko ima svoj karakter, svoju pojavu i svoju energiju. Cilj mi je prenijeti te značajke na fotografiju i dati joj jedinstven dašak pojedinca.
Ima li nekih područja u koje bi se volio upustiti kada je riječ o fotografiranju ili je portretna fotografija nešto u čemu se apsolutno vidiš?
Trenutno ne razmišljam o drugim područjima fotografije. Portretna fotografija mi je postala svojevrstan zaštitni znak i njome se želim baviti.
Koliko vremena iziskuje fotografiranje i kasnija obrada fotografija? Na što sve treba obratiti pažnju?
Ovisi; katkad posvetim nekoliko sati, katkad se sve obavi u kratkom roku. Jedina konstanta je ta da mi vrijeme svaki put proleti i shvatim koliko je prošlo tek kada sa svime završim i pogledam na sat. Tijekom obrade ne dopuštam ni jednom detalju da mi promakne.
Kada si se odlučio u potpunosti posvetiti bavljenju fotografijom? Koliko je vremena od tada prošlo i što si sve naučio putem? Jesi li možda dobio koji koristan savjet kojega bi želio podijeliti s našim čitateljima?
Prepustio sam se fotografiji u ožujku prošle godine. Samouk sam i nastojim što više naučiti iz prakse te bi to savjetovao svakoj osobi koja se želi baviti fotografijom. Iziđite van, fotografirajte i vježbajte. Napreduje se jedino kroz vježbu. S vremenom ćete upoznati i svoju kameru i sebe. Još jedna stvar: nema odustajanja!
Ostvario si i neke suradnje. Što bi izdvojio kao najbolji dio takvog rada?
Tako je, nakon što sam se preselio u Rijeku prikazale su mi se nove mogućnosti te sam se upoznao s Nikolinom Ljubičić, vlasnicom N Model Management agencije, koja mi je ponudila suradnju. Cijenim nova poznanstva i obogaćivanje portfolia koji zbog manjka portreta nije lako izgraditi.
Ima li nešto što ti je posebno ostalo u pamćenju? Možda neko snimanje ili neka situacija sa snimanja…
Ima tu svega i svačega; ništa ekstremno, ali snimanja koja ostaju u sjećanju su većinom ona tijekom kojih moram ležati na podu kako bi dobio fotografiju koja mi se sviđa. Ponekad umjesto ležanja moram ulaziti u grmlje pa se kasnije sam sebi smijem.
Želiš li nam skromno otkriti svoje planove ili ćeš nas ipak pustiti da te pratimo i s nestrpljenjem čekamo što nam novoga spremaš?
Morat ćete se malo načekati! Planove koje imam želim otkriti jedino djelom, konstantno smišljam nove i želim sačekati dok sam ne odlučim koji su dobri, a koji nisu.
Rad i trud uvijek urodi plodom što dokazuje i Marin sa svojim fotografijama. Njegov je rad pokazatelj da svatko od nas ima nešto za prenijeti i pokazati, a što okolina oko nas jedva čeka vidjeti. Neka prvi korak bude samo jedan od brojnih ka vašem cilju, a dok čekamo neke nove priče, Marinu želimo puno uspjeha u svim budućim planovima!
Foto: privatni arhiv
