Najčešće pišem kad me život ili ošamari ili nagradi. Pišem u nekom svom stilu, za sebe, otkad sam naučila pisati. Neredovito, ne s nekim posebnim ciljem i nesavršeno. Često sam i na komadu ovog našeg zajedničkog neba zvanog Stilueta pisala tekstove koje nisam ni puštala da odleže iako bi ih možda s danom, dva odmaka još bolje uredila i pustila van s jasnijom porukom.
Znaju oni koji pišu da je ovo svojevrsna terapija. Neki pišu, neki crtaju, neki vježbaju, neki fotkaju, neki plešu. Emociju treba pustiti, očistiti se iznutra, isprazniti času kako bi mogli dalje kroz dane.
Kad nas život demantira
Nedavno sam proslavila četrdeseti rođendan. O tome koje emocije su me pratile mjesecima prije i evo danima kasnije mogla bih knjigu napisati. Tko zna, možda jednom, znam da bi mogli htjeli, htjela bih i ja. Aliii, čekamo taj nalet da me skroz obuzme.
Smiješno je kako nas život demantira. Ja sam recimo u dvadesetima, i onim godinama ranije, mislila da su oni u tridesetima, da ne spominjem one u četrdesetima – stari. Baš, ono stari. Ekipa, što vi imate raditi vani? To je već faza za biti doma i samo doma i to je to.
Kad ono mic po mic, okretala se planeta, nadisala sam se svijeta i našla u novom desetljeću. Apsolutno mirna i zadovoljna s brojem godina jer neke mudrosti dolaze s nekim iskustvom. Sada, broj godina ne bih mijenjala za ništa. Ali, nasmijala bih se onoj mladoj sebi koja je mislila da život u tridesetima staje. Jer bila je potpuno u krivu.
Život tek tada počinje.
Jer znamo tko smo.
Jer volimo što smo.
Jer volimo i što nismo.
Jer volimo vrline.
Jer volimo i mane.
Jer se ne dokazujemo nikome.
Jer nam nije bitno da se sviđamo svakome.
Jer plešemo kao da nitko ne gleda.
Pa i pjevamo.
Jer se smijemo kao da ne postoji sutra. Jer smo doživjeli šokove koji su nam to potvrdili.
Jer volimo sebe. Svoje ljude. Ludosti. Radosti. Svoje dane. Svoje rane.
Jer nismo opterećeni formama, pravilima. Jer smo sebi posvećeni.
Prema drugima blagost. Prema sebi radost.
Osjećala sam potrebu ove nedjelje pustiti par riječi u ovom svom ožujku.
Osjećam potrebu napisati svima vama koji možda još niste tamo gdje želite biti, u kojem god smislu i pogledu, da se strpite, doći ćete. Osjećam veliku potrebu napisati svjesna da svi mi plasiramo prema van bajke i slikovnice jer se toga jednog dana želimo sjećati, da svi prolazimo… svašta.
Budite blagi jedni prema drugima. Buditi dobri jedni prema drugima. Ako nekoga ne volite, preskočite pričati o njemu/njoj. Udijelite tople riječi podrške jedni drugima. Zastanite i pohvalite. Vjerujte mi, snaga jedne riječi, jedne rečenice, podrške u pravom trenu može nekoga kompletno obuzeti, vratiti snagu, vjeru i smisao.
Toliko puta sam gledala naizgled vrlo snažne žene, i muškarce, kako se slamaju u nekim trenucima. Opet podižu i nastavljaju dalje. Svijet nije znao. Toliko puta sam i ja bila ta žena koja se slamala u nekim trenucima. Podigla i nastavila dalje. Svijet nije znao. Bez ikakvog traga tome na mojim društvenim mrežama ili na mome licu kad me sretnete.
Ova vremena su brza. Prebrza. Sigurna sam da imate brojne uloge. Brojne obaveze. Brojna moranja. Ne zaboravite na sebe. Vi ste baza. Vi ste snaga. Vi ste. sve.
Brinite se o sebi, zdravstveno i emocionalno, ma svakako. Jedna banalna usporedba. Automobili moraju jednom godišnje na servis kako bi znali da su ispravni, da su sigurni i dobri i da će vas dobro pratiti kroz dane, ne ugrožavajući vas ni druge. Pa mi ljudi toliko ne brinemo o sebi, bar većina nas ne brine i ne ide jednom godišnje na pretrage?!! Zabrinjavajuće, pogotovo kad taj broj godine počne s 3.. pa nastavi s 4… pa krene s 5.. a dođe i 6… vidi vidi 7 i tako dalje. Ekipa, čuvajte se. Ja sam ignorirala simptom za simptom dok se nisam našla u situaciji da nisam znala što sam so sobom. To je jedna tema o kojoj ću rado pisati kako bih otvorila oči. Vama. Mojim ženama. Makar jednoj od vas, meni dovoljno. Sve sam držala u rukama i više nisam držala sebe. Nemojte si to dopustiti. Nismo i niste to zaslužile.
Jedna od najvećih lekcija su sigurno ljudi. Ne trošite vaše vrijeme na sve one s kojima imate lažne, nesigurne, plitke, površne odnose u kojima niste svoji. Vrijeme je nevjerojatna valuta i zamislite… iz godine u godinu svi mi imamo ga… manje. E to je strašno. Mudro s time. Zahvalna sam za svoj mali krug velikih ljudi.
Kako te godine idu, često nas odmiču od svega što mi jesmo, u dubini sebe. Kad smo bili djeca pa djevojčice/dječaci pa djevojke/dečki. Nema ljepšeg osjećaja nego vratiti se sebi.
S ovih 40 više sam svoja nego ona s 30 koja je život slagala. I dok se neki čude kako nosim crne starke, pjevam na feštama, možda i plešem na povišenim površinama, ali samo možda, ali znate što…
To sam baš ja i baš tako sam slavila i rođendane davne i diplomu u te neke dane “slavne”. Povratak sebi u ovim godinama najljepše mi je iznenađenje i isto želim i vama koje ovaj prelazak čeka ili koje straši. Nema straha, strah je jedino da pustite da vam život prođe, a da niste radili što volite s onima koje volite.
Nađite svoj obrazac. Svoj recept za sreću. Svoj stil. Svoj put. Druge priče i drugi životi su baš tako. Drugi. Znamo svi već da nije sve kako izgleda. Davno je sin jednom ponovio moje riječi jednoj ženi – Neki žive u velikim kućama pa nisu sretni, a neki u malenima i imaju sve. Parafrazirala sam, ali jasno je.
Jedino s čime se trebate uspoređivati ste vi sami! Vi od prije! Jeste li bolja osoba? Jeste li mudriji, sretniji, pametniji? Mirniji? Ispunjeniji? To je to!
Jedino s čime se trebate nositi. I na kraju dana ponositi.
Hvala na čitanju. Hvala što ste sve više tu, dešava se neki dobar val emocija i zahvalna sam na tome!
Pripremila: Marija Mažar
