Imam mini trenutak inspiracije. Svibanj uskoro pozdravljamo i bio je, kako priliči proljetnom mjesecu, zanimljiv i ćudljiv. Na osobnoj razini donio mi je super priliku da utvrdim gradivo osobnog razvoja i da vidim kako stojim u praksi s lekcijama koje bih na papiru položila sa 100%. I dobro je! Položila i praktičan dio.
Dok sam gradila Stiluetu, svoj posao, htjela, ne htjela, izgrađivala sam i sebe. Nisam znala koji je pravi smjer, lovila sam pravce i krivine, nekad pogodila, nekad i ne. Mislila sam da moram/o biti svuda, pratiti sve, uvijek gledala širu sliku i vjerovala da jedna prilika vodi drugoj. Da jedan dobro odrađen posao vodi drugome. I tu sam bila u pravu.
Puno zanimljiviji dio za osobni rast nije onaj kad smo u pravu, već baš suprotno. Greške nas mogu najviše naučiti i najbolje usmjeriti. Kad se usudimo ući u sebe i izvući pouke. Nije uopće ugodno, nije ni zanimljivo, ali je potrebno.
Horoskopska sam riba i intuicija mi je jako izražena, što je dobro i nije dobro. To šesto čulo kao unutarnji glas često je govorilo jedno, a razum drugo. Stavila bih glas sa strane i grabila prilike za koje nisam skroz osjećala da su moje. Danas to više ne radim. Unutarnji glas itekako slušam i prepoznajem što mi želi reći. Nekad mi bude baš muka kad ga čujem jer mi kvari neki super cool trenutak, ali ga više ne ignoriram. Kvragu, već me toliko puta demantirao da na prvu pomislim – OK, kvariš mi sve, ali znam, kužim…
A zna mi sugestivno šaputati..
- Ovo nije osoba za tebe, vibrirate drugačije. Nemate iste vrijednosti. Od/makni se od toga.
Ovo nije baš uvijek ugodno. Osjećam da negdje ne trebam biti, a okolnosti su savršene. Sve je savršeno, ali ipak.. nešto nije. Usvojila sam ovu lekciju. Nisam za svakoga. Negdje me ne poštuju. Negdje mi nije mjesto. I to je OK.
Negdje i ja ne poštujem možda nekoga i ne smatram dobrom osobom. To onda nije moje mjesto. Moja osoba. Moja okolina. Moja sredina. I dalje osobi, projektu, poslovnom pothvatu želim svu sreću, ali bez mene. Ja ne moram biti u svakoj priči, u svakom poglavlju. Ne samo da ne moram. I ne želim.
Imam dovoljno svojih divnih poglavlja i još divnijih likova. I obožavam ih.
Zašto se trošiti negdje s nekim površno i polovično kad je negdje s nekim inspirativno i magično.
I da, pišem o poslu.
- Nemoj prihvatiti ovaj posao.
Kako je ovo bilo teško osvjestiti. Prve godine poduzetništva svode se na puno rada na biznisu i sebi. Svode se na strah. Moj motiv pokretanja biznisa bio je da sama privređujem za svoju plaću. Prije svega svoga, radila sam u jednoj firmi i plaća je na kraju stalno kasnila, ja sam tada imala malo dijete i nije mi bila ugrožena egzistencija jer je suprug radio i imao siguran posao. Ali, taj osjećaj da ne ovisim o sebi, a radim, užas… Imala sam osjećaj da sam dala dio svog života u druge ruke i ovisila sam o njihovoj sosobnosti. Osjećala sam se nemoćno. Osjećala sam se loše. Odlučila sam da to ne želim. Odlučila sam da želim biti odgovorna za sebe. Ako ide, bravo ja. Ako ne ide, kriva sam ja. Nije lako prihvatiti odgovornost, ali u mom slučaju osjećala sam da je to moj put i da je ispravno.
Nakon par godina poduzetničkog puta pomalo se sve počelo slagati. Posao je rastao, klijenti su se počeli sami javljati. Naravno, što je veći krug ljudi, više je i svakakvih situacija. Nešto sam morala naučiti. Nije svaki posao moj posao. Jednostavno, nekad ne ide. Nekad osobe imaju nerealna očekivanja. Nekad imaju loš karakter i loš stav. Nekad misle da to nešto njihovo vrijedi neograničeno pritom umanju vrijednost svake osobe s kojom surađuju. Nekad neki projekti pojedu puno više živaca, samopoštovanja i vremena te u omjeru s financijama, to ne vrijedi. Meni ne vrijedi.
Posao koji je dobar nosi istovremeno i financijsku dobit i emocionalno zadovoljstvo.
Puno je svega danas, dostupni smo na toliko načina i meni je jako bitna emocionalna strana biznisa. Mora me nadahnjivati, ispunjavati, poticati da učim, razvijam se, uživam u procesu s ljudima koji su dio priče.
Nedavno sam odbila jedan projekt za koji bih prije pet godina danima nespavala od sreće. Osjećala sam da će me iscrpiti. Sigurna sam da bi mjesec i pol dana popustila na drugim stranama poslovno, a da ne govorim privatno. S jedne strane prolazim lijepu i dobro posloženu fazu, s druge umor mi se prije par mjeseci odrazio na zdravlje i na mojoj vagi života dala sam priliku sebi da skroz iscjelim i uostalom da se posvetim projektima koje jedva čekam. Jedan ogroman projekt znači ogroman fokus i ogroman push. Intuicija je rekla ne, ne sam rekla i ja. Najdraže od svega bez imalo kajanja. Prije bih možda i rekla Ne, ali mislila što ako… Sada nema što ako.
- Odmori se.
Taj glasić koji ne želimo uvijek čuti znao bi mi potiho, ali uporno javljati – Odmori. Ali, kako da odmorim, pa moram to, moram ovo, treba ono.. Sve to i dalje moram i trebam, ali drugačije. Osjećam svoj um i svoje tijelo, znam kad su produktivni i tada se dajem ful, kad se umorim, ne forsiram. Prošećem, odmaknem se, odmorim i vratim bolja.
I za kraj… Mislim da smo mi jedna kameleon generacija. Prve korake napravili smo u jednom potpuno drugačijem svijetu. Bez toliko tehnologija, mogućnosti, usporenog koraka. Danas jurimo. Jurimo kroz dnevne obaveze. Jurimo dok lovimo korak s novostima. Jurimo dok se prilagođavamo svijetu koji nas zadnjih nekoliko godina ne štedi s prilagodbama. Od pandemije, rata, nove valute, you name it, we got it. Jurimo dok tipkamo bezbroj poruka, dok imamo cijeli svijet na dlanovima.
I ja jurim. Ali, naučila sam da između dvije jurnjave imam vremena sjesti u vrt i gledati kako mi rastu ruže, hortenzije i božuri (prvi put ove godine božur je procvjetao). Imam vremena otići s djetetom u park, bez mobitela.
Imam vremena čitati knjigu. Jer sam naučila pročitati ljude, situacije i prilike. Jer ne želim jednog dana imati osjećaj da sam bila tu sam za sve, a nisam bila tu za sebe i svoje najdraže.
Sada vas pozdravljam jer u vrtu imamo konačno i biciklu kao dekoraciju ukrašenu cvijećem i želim upiti trenutak. Kava se neće sama napraviti, a niti popiti. Ne propuštajte male trenutke. Veliki su oni…
Intuicija mi je i za ovih 15 minuta pisanja rekla da se odmaknem od posla koji sam radila i da pustim par riječi. Imala je pravo, sada mi govori da napravim pauzu i vratim se poslu nakon toga produktivnija i kreativnija.
I znam da ima pravo. Uostalom, u toj mudroj riječi kriju se na samom kraju ta dva najbitnija slova – ja. Stavite nekad ta dva slova na neke svoje početke. Bit ćete bolji. I nekako, sve bit će bolje.
Pripremile: MariJA i intuiciJA
Fotografije: Ivor Mažar
