Vanda Juranić Lisnić rođena je u Zagrebu i nakon srednje škole upisala je studij biotehnologije na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon fakulteta okušala se u tradicionalnoj biotehnologiji radeći u Dukatu, a potom i u proizvodnji bakterijskih cjepiva u Imunološkom zavodu međutim želja za znanstvenim radom je bila veća, te se 2007. godine zapošljava na Zavodu za histologiju i embriologiju te u Centru za proteomiku Medicinskog fakulteta u Rijeci u grupi prof.dr.sc. Stipana Jonjića, našeg poznatog virologa i imunologa.
Od 2007. godine radi na istraživanju virusa, predominantno citomegalovirusa, ali i brojnih drugih i to sa nekoliko aspekata: od istraživanja bazične biologije, razvoja dijagnostičkih metoda, ispitivanja patogeneze i imunog odgovora i mehanizama kojima virusi manipuliraju imuni sustav, do primjene virusa kao alata u medicini. Doktorirala je 2013. godine, prva u Hrvatskoj primijenivši sekvencioniranje nove generacije na istraživanje virusa i odgovora domaćina.
Autor je 30tak znanstvenih radova, nekoliko poglavlja u knjigama, sudjelovala je na brojnim međunarodnim konferencijama (primjerice svjetski i europski kongresi imunologije, međunarodni virološki skupovi), te je vodila (ili vodi) nekoliko domaćih projekata te projekta Njemačke zaklade za znanost. Suradnik je i na brojnim EU projektima kao i u Znanstvenom centru izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva, jednim Znanstvenom centru izvrsnosti sa sjedištem u Rijeci.
Kako je sve krenulo?
Biologijom sam se htjela baviti otkad sam u 5. razredu osnovne škole naučila da je naše tijelo građeno od brojnih stanica, koja svaka zna što treba činiti i surađuje sa drugima. Prvo sam htjela biti citolog, pa molekularni biolog, a na kraju sam se odlučila za biotehnologiju jer mi se činilo da će mi dati široke mogućnosti zaposlenja kasnije. Nažalost, diplomirala sam u nezgodno vrijeme, 2006. godine kada je Pliva, „Eldorado“ mnogih biotehnologa, zatvorila značajan dio svojih istraživačkih pogona te su brojni biotehnolozi sa iskustvom završili na burzi. Paralelno slabo financiranje znanosti tada nije baš davalo velike mogućnosti. Provela sam 5 mjeseci volontirajući na Institutu Ruđer Bošković što je bilo korisno iskustvo, ali i jako demotivirajuće. Završite fakultet među najboljima u generaciji i potom „radite“ bez plaće.
Nakon 5 mjeseci zaključila sam da bi bilo dosta i odlučila se okušati u industriji. Industrijska proizvodnja međutim, vrlo je kruta i nema mjesta eksperimentiranju, a ja sam tijekom cijelog fakulteta željela biti istraživač. Nakon 6 mjeseci rada u industriji, znala sam da to nije posao za mene i odlučila se prijaviti na doktorat u inozemstvu. Moja mama je bila prilično nezadovoljna takvim razvojem situacije: od toga što ću se iseliti do toga što sam u 6 mjeseci promijenila 3 radna mjesta „Što će budući poslodavci misliti kada ti vide radnu knjižicu!“.
Na natječaj za mjesto znanstvenog novaka kod prof. Jonjića i prof. Krmpotić na Medicinskom fakultetu u Rijeci sam se prijavila gotovo slučajno, glavna motivacija mi je bila da mi mama i tadašnji dečko (sadašnji suprug) ne prigovaraju da nisam ni probala u Hrvatskoj. A kad ono, drugi dan stiže poziv da dođem na razgovor.
I tako sasvim slučajno i neplanirano završila sam u jednoj od najplodnijih znanstvenih grupa iz biomedicine u Hrvatskoj. Prva godina bila mi je teška: preseljenje iz Zagreba u Rijeku na sveopće zgražanje moje obitelji, jer svi se sele u Zagreb, a ja iz Zagreba, projekt koji je zapinjao, puno novih, kompleksnih tehnika i znanja za usvojiti. Taman kad mi je krenulo, godinu dana nakon, dijagnosticiran mi je Hodgkinov limfom, skoro pa na 28. rođendan. I evo meni 6 mjeseci kemoterapije, svaka 2 tjedna.
Na sreću, solidno sam je podnosila. U srijedu poslije posla bih otišla u Zagreb, u četvrtak bih primila terapiju, petak i subotu bi provela u krevetu i u ponedjeljak bih već bila na radnom mjestu. Nitko me na to nije tjerao, meni je bilo lakše da se okupiram i ne razmišljam o raku. Sve je prošlo dobro, Hodgkinov limfom danas se zahvaljujući modernoj medicini vrlo uspješno liječi i ja sam od kraja 2009. godine zdrava i bez limfoma.
Zahvalna sam za izuzetno poticajan mikrookoliš koji je stvorio prvenstveno prof. Jonjić, a potom i njegovi doktorandi, a sada uspješni voditelji znanstvenih grupa prof. Astrid Krmpotić, prof. Bojan Polić, prof. Tihana Lenac Roviš i drugi, je takav da ne možete ne uspjeti ukoliko se trudite. I na svakom koraku imate potporu znanjem, kako znanjem tako i voljom. Nikad nisam od nikog od njih čula „mi to ne možemo, mi to ne znamo, to je preteško“. Baš nasuprot, nikad se nitko od njih nije bojao krenuti u nove tehnologije, novo znanstveno područje, prijaviti najkompetitivniji znanstveni projekt i takav mindset su prenosili i na mlađe suradnike.
Znanstveni i istraživački rad?
Tijekom svojeg doktorata napravila sam tzv. visokoprotočno istraživanje koje je otvorilo mnogo novih pitanja kojima sam se nastavila baviti. Ustanovila sam da je većina najjače ispoljenih gena mišjeg citomegalovirusa, virusa kojim se predominantno bavim i koji nam služi kao modelni virus za istraživanje humanog citomegalovirusa, nepoznate funkcije. Od tada smo razjasnili funkciju 2 u potpunosti nova transkripta i proteina, na čemu do doktorirale dvije kolegice iz laboratorija i objavile u vrhunskim znanstvenim časopisima.
Jedan od njih, nazvan MAT, je bio tvrd orah kojim smo se bavili dugo godina, međutim bio je i jako lukrativan projekt – na istraživanjima samo jednog i to vrlo malenog proteina dobili smo čak nekolicinu međunarodnih znanstvenih projekata. Osim novim genima citomegalovirusa i rasvjetljavanju njihovih funkcija, bavim se i istraživanjem patogeneze citomegalovirusa u jajnicima. Prošle godine smo objavili rad u jednom od najprestižnijih imunoloških znanstvenih časopisa Immunity.
Zanimljivo i ovo je bio tzv. maratonski projekt koji je trajao mnogo godina – originalna opservacija da CMV može jako dobro inficirati jajnike napravljena je još prije 20 godina. Malo po malo smo na tome radili dok odjednom nismo shvatili da imamo odličnu priču i da se isplati sa time ozbiljno pozabaviti. Ovaj uspjeh je još veći ako uzmete u obzir da smo završne dijelove istraživanja, koji su uvijek najintenzivniji, dovršavali usred pandemije COVID-19 koja nam je dovela lockdown, otežanu nabavu reagensa i prilično intenzivan rad na dijagnostici COVID-19. Suprug i ja vodimo projekt sa Jadran Galenskim Laboratorijem te ispitujemo i patogenezu citomegalovirusa u nadbubrežnoj žlijezdi, sa kolegicom dr.sc. Paolom Kučan Brlić i kolegama iz KBCRI radimo na analizi humoralnog odgovora (odgovora protutijelima) na SARS-CoV-2 infekciju i cijepljenje.
Jako sam ponosna na svoje suradnike, dr.sc. Mariju Mazor, dr.sc. Jelenu Železnjak, dr.sc. Tinu Ružić, dr.sc. Iliju Brizića, dr.sc. Maju Cokarić Brdovčak, dr.sc. Paolu Kučan Brlić, Karmelu Miklić, Suzanu Malić, Dijanu Rumoru, dr.sc. Berislava Lisnića (mog supruga), i druge iz Centra za proteomiku, koji su tijekom pandemije žrtvovali svoje slobodno i profesionalno vrijeme da bi se bavili dijagnostikom COVID-19- svaki dan, petkom i svetkom u svako doba dana i noći, paralelno sa svim svojim nastavnim i istraživačkim obavezama. Cijelu dijagnostiku smo od ideje da je želimo raditi, uhodali i pokrenuli unutar 2 tjedna.
A najviše vremena nam je oduzelo čekanje da reagensi stignu. Jednako sam ponosna na fantastičnu suradnju koju smo ostvarili i sa KBC Rijeka, posebno sa dr. Martinom Pavletić, pročelnicom Objedinjenog hitnog bolničkog prijema i dr. Mate Lerga koji su, iako izuzetno zauzeti i sami sa managementom pandemije, pokazali entuzijazam i želju i viziju da uvedu dijagnostiku u Hitni trakt.
U godinu dana, osmislili smo pojednostavljenu metodu za detekciju SARS-CoV-2, validirali da je jednako osjetljiva kao standardna metoda, obučili djelatnike hitne kako da ju provode, ravnatelj bolnice prof.dr.sc. Alen Ružić nam je dao povjerenje i sredstva te je otvoren TransMEDRI Laboratorij za brzu molekularnu dijagnostiku u hitnoj medicini, prvi takav u Hrvatskoj, a moguće i u svijetu. Dr. Pavletić je tijekom svega toga izradila i svoj doktorat koji je danas u završnim fazama.
Kako provodite svoje slobodno vrijeme?!
Nedavno sam udomila psa iz azila Društva za zaštitu životinja Rijeka. Psić je mali, ali papren i neumoran, križanac njemačkog lovnog terijera, pa mi pokušaj da je umorim trčanjem i dugim šetnjama oduzima većinu slobodnog vremena. Bavila sam se jedno vrijeme i digitalnim crtanjem, međutim u zadnje vrijeme sam to zanemarila. Nadam se da ću uskoro naći vremena i za to.
Kvalitetan i pošten rad se isplati, kad-tad. Možda se čini da oni koji idu prečacima brže stignu, ali nisam sigurna da dugoročno stignu dalje, a na kraju krajeva, mirnu savjest se teško može nadomjestiti.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Nikolina Filipović
Hvala Studentski centar Rijeka
Prethodni tekst – GRAD ZNANJA: KAVA, KOLAČ, ALGORITMI MARKA NJIRJAKA