Marinko Vuković rođen je u Slavonskom Brodu. Diplomirao je povijest i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranivši diplomski Veliki bečki rat 1683.-1699. Poslijediplomski studij etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu započeo je 2004. godine.
Doktorirao je 2010. godine obranivši doktorski rad Migracije, održavanje i transformacija identiteta u ruralnim zajednicama slavonske Posavine. Nakon dvogodišnjeg rada u osnovnoj školi i višegodišnjeg rada u državnim arhivima u Slavonskom Brodu i Zagrebu, od 2011. do 2023. godine radio je u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti gdje je obavljao dužnost upravitelja od 2015. do 2023. godine. Naslovni je izvanredni profesor na Fakultetu hrvatskih studija gdje od 2014. godine održava nastavu.
Objavio je tridesetak znanstvenih i stručnih radova iz etnologije, povijesti i arhivistike. Objavio je tri monumentalne knjige arhivske i etnografske građe. Sudjelovao je na tridesetak znanstvenih i stručnih skupova. Znanstveni je suradnik na Institutu za istraživanje migracija.
Kako je sve krenulo?
Od najranijeg djetinjstva postavljao sam sebi i drugima oko sebe pitanja: kako su nastale planine, tko je stvorio sunce… Na ta i mnoga druga pitanja najveći je dio odgovora pokušavao dati moj otac. On je bio „krivac“ zašto sam u kasnijem razdoblju života odabrao put znanosti. Osim oca, kasnije na studiju, nekoliko mi je profesora reklo da bi se mogao i trebao baviti znanošću. Od djetinjstva me zanimala povijest i zemljopis. Poslije završetka osnovne škole trebalo je upisati srednju školu. Budući da mi je teta bila liječnica obitelj me nagovarala da idem njenim stopama.
Kako je to bilo vrijeme „Šuvarovog školstva“ i nije bilo opće gimnazije, upisao sam srednju farmaceutsku školu. Međutim kroz četiri godine srednje škole shvatio sam da me medicina ne zanima, pa sam odlučio studirati povijest. Neki moji ondašnji prijatelji odgovarali su me od takve ideje i uvjeravali su me da neću uspjeti u tome. Govorili su mi kako je to teško upisati (tada zaista i je bilo teško proći prijemni ispit), a da će mi još teže biti završiti. No nisam se pokolebao i napravio sam što sam naumio. Jednopredmetnih studenata povijesti tada se vrlo malo upisivalo, stoga sam izabrao dvopredmetni studij, a kao drugi predmet izabrao sam etnologiju.
Zanimljivo je da sam se s etnologijom tada po prvi puta susreo. Nisam ni slutio da će mi ona kasnije u životu postati glavno zanimanje. Nakon fakulteta zaposlio sam se kao profesor povijesti u osnovnoj školi. Nakon nepune dvije godine prešao sam raditi u državni arhiv, kako bih povijest mogao istraživati a ne samo poučavati. Ali ni to mi nije bile dovoljno, pa sam se upisao na poslijediplomski studij. Stjecajem okolnosti nisam odabrao poslijediplomski studij povijesti ili arhivistike, što bi bilo logično s obzirom da sam radio u arhivu, već etnologije.
Tako sam sve godine dosadašnjeg rada, sve donedavno, proveo baveći se usporedo etnologijom, poviješću i arhivistikom. U sadašnjem i budućem znanstvenom radu zanima me istraživanje bliže i daljnje povijesti migracija pojedinaca i skupina, te istraživanje identiteta pojedinaca i skupina, posebno u malim mikro zajednicama na mikro lokacijama.
Tvoj rad u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti?
Iz osnovne škole sam došao raditi u povijesni arhiv u nadi kako ću biti na izvoru povijesnih podataka i samo pisati knjige i članke iz povijesti. No, vrlo brzo sam se razuvjerio da to neće biti tako. Više od deset godina obavljao sam posao nadzora nad pismohranama kod stvaratelja, pisao zapisnike, izdavao rješenja o mjerama za zaštitu arhivskog gradiva i preuzimao arhivsko gradivo u arhiv. Kasnije sam dugi niz godina obavljao i druge administrativne poslove. Zapravo, znanstvenim radom sam se mogao baviti samo izvan radnog vremena i poslije rada u arhivu. Ipak spoznaja da radim s dokumentima iz kojih se pišu udžbenici za osnovne i srednje škole i fakultete uvijek me oduševljavala i poticala moj znanstveni interes.
Tvoj rad na Fakultetu hrvatskih studija?
Na Fakultetu hrvatskih studija studente upoznajem s osnovnim pojmovima etnologije, poviješću hrvatske etnologije, Hrvatima koji su dali doprinos svjetskoj etnologiji i osnovnim činjenicama o hrvatskom iseljeništvu. Rad sa studentima, mladim ljudima, sredovječnog čovjeka uvijek osvježava i potiče ga da na najkvalitetniji mogući način prenosi svoje znanje. Studenti, kao i svi mladi ljudi, svijet vide kao dobro i lijepo mjesto. Na njih bi se svi mi stariji trebali ugledati i podsjećati kakvi smo bili, ako nam ponestane ljubavi, dobrote i ljepote u životu.
Kako provodite svoje slobodno vrijeme?!
Duge šetnje prirodom, najradije kroz šumu, obvezni su dio provođenja moga slobodnog vremena, uglavnom vikendom. U tim šetnjama meditiram, skupljam snagu i nastojim biti što bliže s prirodom. Volim putovati, obilaziti povijesne znamenitosti i arheološke lokalitete, družiti se s članovima obitelji, prijateljima. Obilazim rado muzeje i galerije i razgledavam izložbe s povijesnom tematikom. Stalne postave nekih muzeja, stare gradove, utvrde, arheološke lokalitete koji me naročito oduševljavaju, obilazim ponovno nakon određenog vremena, prema unutarnjem nadahnuću.
Zanimaju me filozofija, teologija i mistika. Ta djela s velikim duševnim žarom čitam kad god mogu. To radim kada se odmaram od znanosti u slobodno vrijeme. Za vrijeme godišnjeg odmora nastojim pročitati i neko lijepo djelo iz klasične književnosti. Kada jasno i bez nedoumica otkrijete i spoznate svoje talente sami birajte i odlučujte što ćete s njima. Ustrajte u tome za što ste talentirani i to radite. Ispunite svoje životno poslanje. Nikada nije kasno za to.
„Svatko je kovač svoje sreće.“
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Magdalena Štibohar
Prethodni tekst – Grad znanja: Kava, kolač, ljudi i otoci Ana Perinić Lewis
