Aleksandar Vukić, znanstveni suradnik na Institutu za migracije i narodnosti. Diplomirao je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, magistrirao sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na temu “Strukturalno-funkcionalni modeli interakcijskog pomaka u sociologiji migracija” te 2006. stekao doktorat znanosti na temu “Utjecaj društvenog poretka na promjene etničke strukture stanovništva Hrvatske u uvjetima modernizacije”.
Znanstveni interes jest proučavanje etničkih pitanja dijasporske zajednice, nacionalne manjine, sociološka teorija, povijest sociologije, sociologija znanja i znanosti. Sudjelovao je na mnogo projekata od čega ističe projekt Manjine – sastavnica odnosa Hrvatske s Europom te Manjine u procesu globalizacije. Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova te je izdao dvije znanstvene knjige 1998. zajedno s A, Milardović Manjine u Europi – dokumenti te 2019. Funkcionalistička teorija migracija. Predsjednik je znanstvenog Vijeća na Institutu za migracije i narodnosti.
Kako je sve krenulo?
Rođen sam u Zrenjaninu koji je na mene uvelike utjecao. U doba moje mladosti veoma prosperitetan i bogat industrijsko–poljoprivredni grad, a i grad sporta. Tako je, primjerice, prošle godine proglašen i Europskim gradom sporta zbog sportske tradicije, infrastrukture (u tom grad je izgrađena prva sportska dvorana u Jugoslaviji koju Zrenjaninci nazivaju Medison) i činjenice da ima 26 osvajača olimpijskih medalja. U Zrenjaninu stoji bista Dr. Ferenza Kemenya, koji je rođen u njemu, jednog od osnivača Međunarodnog olimpijskog odbora, kojega je car Franz Jozef tri puta predlagan za Nobelovu nagradu za mir.
To su temeljne strukture koje su formirale moj pogled na svijet. u Zrenjaninu je postojao najstariji šahovski klub na prostorima bivše zemlje koji je osnovao sudac Jozef Noa 1879. A u danima moje mladosti je oko 1970. vladala epidemija „fischeromanija“ i svi mi djeca smo igrali šah i navijali za genijalnog amerikanca koji je ugrozio neprikosnoveni sovjetski šahovski stroj. I tako sam otkrio šahovski klub i od onda igram šah. Šah je do danas ostao sastavni dio života i u mnogome je utjecao na moj daljnji intelektualni razvoj. Šah me je naučio poštivanju protivnika, tuđeg načina mišljenja, radnim navikama, pristojnom ponašanju, skromnosti u pobjedi, dostojanstvu u porazu, sumnji u dogme i autoritete, vjeri u vlastite snage.
Te osobine ne daje šah po sebi nego zahtjevi natjecanja koje u šahu poprima oblik sukoba dvaju umova, dvije osobnosti. Od podcjenjivanja protivnika jedino je opasnije precjenjivanje vlastite pozicije. Nadalje, slučajno sam bio prva generacija šuvarovske reforme školstva (taj sistem je svakako bio bolji od ovog koji imamo danas), prva generacija koja je nakon srednje škole i upisanog fakulteta išla u JNA (1980). Možda nije bilo slučajno što sam završio u Prištini dok su moji školski prijatelji uglavnom služili u Sloveniji i Hrvatskoj. Sociologiju sam odabrao ponešto slučajno jer sam završio pravni smjer a pravo me nije osobito zanimalo.
Tek posle susreta sa zagrebačkom sociološkom školom u 90–im shvatio sam da je beogradska sociologija bila ustrojena po američkom modelu preuzetom sa Harvarda 1950–ih. Odjeli, obrazovni proces, sve je bilo „amerikanirano“, naravno s blagim primjesama marksizma. Selekcija je bila veoma rigorozna i oni koji se nisu pronašli, sami sebe su eliminirali već na prvoj, drugoj godini. Ukratko, sve se svodilo na mnogo čitanja izvorne literature, pisanja eseja i istraživačke prakse.
Uglavnom fakultet je tražio dosta ali i ostavljao prostora i slobodnog vremena za intelektualni rast. Ja sam se uglavnom igrao fakulteta i studirao šah jer je Beograd u to vrijeme bio vjerojatno najjače šahovsko središte svijeta osim možda Moskve. Uglavnom poslije diplomiranja nisam imao ideju da bih nastavio graditi znanstvene karijeru. Jesam bio među dvadeset posto najboljih studenata, s dobrim prosjekom za upis na poslijediplomske studije, ali su me interesiraju druge stvari, poput politike.
Vaš rad na Institutu za migracije i narodnosti?
Kako bih vam dočarao ono što se događa iza kulisa znanstvenog rada a čitaocima dočarao što i kako rade znanstvenici u društvenim znanostima ispričat ću vam priču o projektu na kojem trenutačno radim. Riječ je o projekt Mreža 2050 – Demografija, od izazova do odgovora koji je odobren i sufinanciran je sredstvima Europskog socijalnog fonda. Projekt se temelji na međusektorskoj suradnji koja je izostala u području bavljenja problematikom učinaka negativnih demografska kretanja na društveni i ekonomski razvoj Hrvatske. Nositelj projekta je Svjetski savez mladih Hrvatska (SSMH), a od znanstvenih institucija sudjeluju Institut za migracije i narodnosti i Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.
U okviru projekta provest će se tri istraživanja: iseljavanje mladih iz Hrvatske, migracije i nacionalna sigurnost i demografski potencijal hrvatskog iseljeništva. Naša skupina iz Instituta za migracije Marina Perić, (sociolog), Filip Škiljan (povjesničar) i ja (sociolog) angažirani smo na istraživanju o problemu iseljavanja mladih iz Hrvatske. Projekt traje tri godina, a mi smo na njemu kao istraživači angažirani na 15 mjeseci. Izbor cilja istraživanja u našem slučaju ovisio je o naručiocu istraživanja, međutim, formuliranje cilja istraživanja iz kojeg će se jasno vidjeti predmet istraživanja, te kakve će se metode upotrijebiti, stvar je samog istraživača. Iz toga slijedi početni nacrt istraživanja i njegova dinamika koja je, opet naglašavam, uvjetovana i ograničena temom samog projekta.
U slobodno vrijeme, ako ga imate?!
Ustajem u četiri ujutro i do ponoći svoj dan rasporedim na administrativne poslove Instituta, čitanje knjiga (filozofskih, znanstvenih i beletristike), dva-tri sata pisanja i dva sata igranja šaha preko interneta. Druženje s ljudima nije mi neugodno ali istinski uživam u samoći gdje pokušavam da se sretnem sa samim sobom. Mnogo sam putovao kada sam bio mlad a sada su putovanja ono što po svaku cijenu nastojim izbjeći jer se promjenom mjesta ne može pobjeći od samoga sebe.
Vizija i planovi
S obzirom na svoje godine i iskustvo koje sam kroz život prikupio i znanja koja sam stekao logično je da nemam nikakvih želja, planova a pogotovo vizija. Povijest nas je naučila da su ljudi s vizijama najopasniji primjerci ljudskog roda. Zbog toga je moj život jednostavan.
„Uvijek kad se ljudi slažu sa mnom imam dojam da sam zacijelo u krivu.“ Oskar Wilde
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Magdalena Štibohar
Prethodni tekst – GRAD ZNANJA: KAVA, KOLAČ, MIGRACIJE S MARINOM PERIĆ KASELJ
