Ovo je klasik s razlogom. Ovakva se knjiga ne zaboravlja. Možeš pročitati ne znam koliko njih odmah nakon, ali njene će ti riječi odzvanjati u ušima. Ovaj je roman toliko predivan da je teško uopće pronaći riječi kojima bi ga trebalo nekome približiti.
Trideset godine dvadesetog stoljeća, Alabama, južnije skoro ne može u SAD-u. Zatvorena zajednica, prepuna predrasuda, iskrivljenih stavova i zatucanih umova. Teško je kad se među takvim pojedincima nađe čovjek koji gaji oprečna mišljenja, a još teže kad taj se taj čovjek ne libi izraziti ih. Atticus Finch jedno je od najpoznatijih imena svjetske književnosti, heroj koji bi se trebao naći u svakoj ulici i danas. Jer nismo se puno pomakli od tih godina. Rasizam, mržnja, netolerancija prema različitima, sve se to potpiruje i ovih dana, bilo u Americi, bilo kod nas. Ljudi i dalje slijede masu, ne razmišljaju svojim glavama, lakše im je slijediti, nego postupati. Mnogi citiraju Bibliju, vade se na svoju vjeru, ali često su nesvjesni da se ponašaju suprotno od onoga što propovijedaju. Osuđuju druge, usuđuju se komentirati tuđe izbore, a jop nisu ni pred svojim vratima pomeli. Licemjerje, problem današnjice. “Premlada si još da shvatiš – ali Biblija je u rukama nekih ljudi gora nego boca viskija u rukama…recimo, tvoga oca.”
Roman je ispričan kroz oči Atticusove kćeri Scout, bistre djevojčice koja se ne boji pitati, znatiželjna je, drska i iskrena. Dane provodi sa starijim bratom Jemom i najboljim prijateljem Dillom, pod budnim okom dugogodišnje “dadilje” Calpurnije, crnkinje koja je dobrodošla u njihov dom poput bilo koje bjelkinje. Djeca nisu ni svjesna kakav je svijet izvan njihova susjedstva u okrugu Maycomb. Oni su normalna djeca koja svako toliko izvedu nekakvu psinu, interesiraju se za tajanstvenog susjeda koji nikada ne izlazi iz kuće i ni ne slute kakvo se zlo skriva u pojedinim obiteljima i što sve vreba kako bi ih prvom prilikom zaskočilo. Kad saznaju kojim se slučajem bavi njihov otac odvjetnik, malo pomalo bivaju uvučeni u jedan novi svijet, onaj koji, nažalost, bira i odvaja. Mladi je crnac optužen za silovanje i prijeti mu smrtonosna kazna. Atticus Finch suočen je s nemogućim, dokazati masi vođenoj predrasudama i krivim uvjerenjima da je Tom Robinson nevin.
Toliko me emocija obuzelo dok sam čitala ovaj roman, ali prevladale su razočaranje i tuga. Ljutnja je uvijek prisutna kad se radi o rasizmu, ali onaj osjećaj da zaista postoje ljudi kojima se neke stvari ne mogu dokazati, žalosti me jer znam da je njima dobro i da oni u tome ne vide nikakav problem, a problem je ogroman jer njihovi su potomci oni koji će slušati o tim iskrivljenim svjetonazorima. Možda ih neće slijediti, ali postoji opasnost da bi mogli. Jer djeca promatraju, ona uče od modela, kao što su Scout i Jem od svog oca naučili da nije lijepo mrziti druge ako su različiti i da uvijek treba stvari sagledati iz svih perspektiva. Atticus Finch je toliko pozitivan lik da on i u najvećem negativcu pokušava pronaći neku svjetlu točku.
“Oni, naravno, imaju pravo tako misliti i zaslužuju poštovanje zbog svojih stavova – rekao je Atticus – ali prije nego što mogu živjeti s drugima, moram moći živjeti sam sa sobom. Savjest je jedna od stvari o kojoj se ne odlučuje glasovanjem većine.”
Iako je skoro sto godina prošlo od vremena koje ovaj roman opisuje, mnogo se toga nije promijenilo, što nam dokazuje i velika uspješnica “Taj hejt u glavi”, u kojoj su također suprotstavljene ove dvije strane te je ponovo bijelac onaj kojeg se sluša i koji ipak ima nekakvu moć nad crncem. Zato je Ubiti pticu rugalicu toliko relevantan i danas. Može se primijeniti u raznim situacijama i izvrstan je roman za rasprave.
Od samog početka sve me osvojilo, osjećala sam se kao da sam u društvu glavnih likova i kao da zajedno s njima, fizički, proživljavam sve što ih je snašlo. Mogla sam dotaknuti stabla, sparina i vlaga Alabame bile su mi na koži, a likove sam si savršeno mogla dočarati, lajavu Calpurniju, hrabru Scout, buntovnog Jema i zaista neopisivog Atticusa, jednog od najupečatljivijih likova koje sam mogla upoznati, iako sam ga već jako dobro doživjela i kroz glumu Gregoryja Pecka u predivnoj ekranizaciji ove knjige kojoj ću se još mnogo puta vraćati. Ona zaslužuje biti dio lektire u svakoj školi, roditelji bi je trebali čitati ili na neki način približiti vlastitoj djeci, a svaki bi ljubitelj dobre knjige trebao dati priliku da ga osvoji kao što je mene i mnoge prije mene.
“Dajem sve od sebe da volim ljude…katkad mi nije lako. Dušo, nikad nije uvreda kad ti netko uputi riječ koju smatra ružnom. Tako samo vidiš kako je ta osoba jadna, a tebe to ne povrijedi.”
Izdavač: Šareni dućan
Pripremila: Tamara Štiglić Vodopić
