Kada su Mikael Blomqvist i Lisbeth Salander Larssonovim (i, kasnije, Lagerkrantzovim) „Milenijum“ serijalom skandinavsku književnost sa dalekog sjevera doveli u središte zanimanja čitateljske publike, zauvijek se promijenilo uvriježeno shvaćanje o policijskim inspektorima, a „noir“ ozračje u trilerima švedskih, norveških i inih pisaca postalo je gotovo pravilo. Umjesto dotad dobro znanih, uglađenih ziheraša poput Sherlocka Holmesa ili Poirota, časnog i poštenog Salva Montalbana ili tek ponešto neobičnog Cormorana Strikea, na detektivsku su scenu stupili antijunaci poput Nesbovog Harrya Holea, pronicljivog, ali porocima sklonog inspektora koji slučajeve rješava baš kao što ispija bocu omiljenog mu viskija – impulzivno, ne razmišljajući o glavoboljama koje će mu takvo ponašanje zadati poslije.
Pa iako je nesporno kako su skandinavski trileri posve opravdano već dugo pri samom vrhu književnih ljestvica, sa dalekih se sjevera već neko vrijeme naziru književni dijamanti koji počesto nezasluženo prođu „ispod radara“. Djela latvijske, litvanske, estonske ili pak islandske književnosti kod nas su još uvijek nepravedno zapostavljena što znači kako će mnogi ljubitelji pisane riječi možda ostati uskraćeni za izvrsne islandske kriminalističke romane ili pak za kakvo remek djelo estonske književnosti – jedne od takozvanih „malih“ književnosti – pisane na jeziku koji govori jedva milijun ljudi, pa počesto osuđene na ograničenja male čitateljske publike.
Srećom, dobro štivo uvijek nekako uspije naći put do onih kojima je namijenjeno, pa ovoga puta sa dalekog Baltika i Islanda na naš jesenski „must read“ popis stiže troje vrsnih autora sa tri različite priče. Jedna će nas odvesti u povijest, druga će nas prisiliti da se s tom poviješću suočimo, a treća nas natjerati da iz nje nešto naučimo.
„Pčele“, Meelis Friedenthal, Fraktura, 2019
„Nakon što je pod nerazjašnjenim okolnostima morao pobjeći sa sveučilišta u Leidenu, mladić Laurentius kreće u estonski grad Dorpat da nastavi studirati. Jedina pratnja na dalekom putovanju kroz kišovite sjeverne predjele njegova je šarena papiga Clodia, koja ga nesretnim spletom okolnosti napušta. Kad stigne u Dorpat, vjerovanja u vještice i vrbin-kralja kojima su Estonci obuzeti bude u Laurentiusu mutna, no jeziva sjećanja. Protiv melankolije se bori na različite načine, i vrbovom korom i puštanjem krvi, no tek će mu tajnovita crnokosa posjetiteljica vratiti želju za životom.“
(iz sažetka)
Putovanje mladog studenta Laurentiusa u Dorpat (danas estonski grad Tartu) kako bi ondje nastavio studij medicine od samog početka obavijeno je misterijom – naprasan i neobjašnjiv Laurentiusov odlazak iz Leidena, njegov zastrašujuć susret sa izgladnjelim starcem na putu za Dorpat, svi jezivi događaji koji će uslijediti nakon toga.
Susret Laurentiusovog „urokljivog oka“ sa pogledom starca koji mu, izbezumljen od gladi, otima krletku sa mrtvom pticom Clodijom, zauvijek će promijeniti Laurentiusov put.
Mučen melankolijom i proklet „crnom žuči“ koja mu truje tijelo (Galenovo vjerovanje kako zdravlje ovisi o ravnoteži četiri tjelesna soka: žuta žuč, sluz, crna žuč i krv, op.a.), Laurentius će čitatelja provesti kroz beznađe i sumornost Estonije 17. stoljeća kada su siromaštvo i strašna glad poput kuge kosili stanovništvo, roditelji jeli vlastitu djecu, a mnogi „suočeni s izborom između gladovanja i ljudožderstva“ odabrali samoubojstvo te su “njihova tijela visjela sa stabala u šumama“.
Dodajmo svemu tome vještičarenje, alkemiju i uroke i postat će nam posve jasno zašto si je Meelis Friedenthal ovim romanom priskrbio titulu estonskog pisca godine.
„Majčino mlijeko“, Nora Ikstena, HENA COM, 2019.
“… Zar se vi kao majka ne bojite da se bez mlijeka neće u potpunosti razvijati?’
‘Možda je to zato što nije pila majčino mlijeko?’
‘Kako to? Zar ste imali neku bolest?’
‘Jesam. Nisam htjela živjeti i nisam htjela da ona pije mlijeko od majke koja ne želi živjeti.”
(„Majčino mlijeko“, Nora Ikstena)
Posljednji roman latvijske spisateljice Nore Ikstene, posve je intimna ispovijest bezimenih žena – majka i kćeri koje svoj odnos isprepliću sa trenutkom u kojem žive istodobno u njega ugrađujući atavizme vremena koje ostavljaju iza sebe.
Prva „bezimena“ ugledala je svijet 1969., u vrijeme kad je SSSR – om vladala čvrsta ruka Leonida Brežnjeva i kći je druge, rođene u listopadu 1944., godine oslobođenja Rige od nacističkog terora. No, i ova je majka također kći – potomak žene „odlučne zaboraviti neovisnu Latviju svoje mladosti i muškarca odlučnog nikada ne zaboraviti Latviju koja ga je osudila na Gulag.“
Smještena u Latviju osamdesetih godina prošlog stoljeća – zadnjeg desetljeća sovjetske vladavine, radnja romana na uvjerljiv, gotovo opipljiv način prikazuje okrutni, ugnjetavajući utjecaj sovjetskog režima na živote dvije generacije žena – majke i kćeri. Majka, perspektivna mlada liječnica koja se naizgled uspješno nosi sa pritiscima krutog sustava koji ju okružuje, uslijed niza nesretnih događaja svijetlu liječničku karijeru u Rigi zamjenjuje progonstvom u tamu ruralne Latvije i malom ambulantom. Lišena nade bolje profesionalne budućnosti, sve više tone u depresiju.
Kako sugerira sam naziv romana, mlijeko je ponavljajući i glavni motiv Ikstenine knjige, služeći ne samo kao metafora komunističke ideologije koju su junakinje prisiljene „progutati“, već istodobno naglašavajući oštećenu, ranjenu vezu majke i kćeri. Mlijeko ima okus snažne političke poruke, no u svojoj dubini skriva gorčinu majčine čežnje za boljim životom i kćerine očajničke želje da ju spasi. Nora Ikstena na izniman je i bolan način progovorila o trpkoj esenciji tog mlijeka našeg bivanja i stvorila roman o kojemu razmišljamo još dugo nakon čitanja.
„Zlo“, Eiríkur Örn Norðdahl, Naklada OceanMore, 2018.
„U studenom Reykjaviku, na stajalištu taksija, susreću se Agnes i Ómar. Agnes Lukauskaitė druga je generacija židovskih imigranata iz Litve i, obuzeta holokaustom, piše diplomski rad o populizmu i ekstremnoj desnici. Njezin dečko Ómar Arnarson, lingvist nezaposlen od islandske financijske krize, pretpostavlja da ga je Agnes zavoljela – no ne zna da Agnes možda nešto osjeća i za Arnóra, obrazovanog neonacista, desničarskog aktivista i doktoranda povijesti.
Priča je zapravo krenula u ljeto 1941. kad je pola stanovnika malenoga litvanskog grada Jurbarkasa poklano u obližnjoj šumi. Dvojica Agnesinih pradjedova sudjelovali su masakru: jedan je upucao drugoga, a tri generacije poslije Agnes stradanje Židova pretvara u svoju životnu opsesiju.“
(iz sažetka)
Možda bi bilo najispravnije reći kako nema univerzalnog načina predstavljanja knjige „Zlo“, višestruko nagrađivanog romana mladog islandskog pjesnika, prevoditelja i romanopisca Eiríkura Örn Norðdahla, jer je riječ o posve specifičnom rukopisu o „holokaustu i ljubavi“ i, moglo bi se reći, svemu između toga.
I nije riječ o romanu koji će se nužno svidjeti svakome, no ne zbog toga što bi bila riječ o još jednom pretencioznom djelu o holokaustu, u kojem autor polazi od premise da može pisati o jednom od najvećih masovnih istrebljenja samo zato što je pročitao par knjiga na tu temu, već stoga što autor istoj toj temi prilazi bez zadrške i kompromisa. Udara čitatelja posred lica brutalnošću bizarno pomiješanom sa humorom i ironijom. Priča o tome kako nagaziti ksenofobiju i izdići se iznad vlastita društva.
Bez iluzija govori o povijesti, o „jebeno teškoj težini Povijesti“, o naslijeđu od kojeg okrećemo glavu, a koje nas prati kroz aveti neonacizma i rasizma.
Pripovijeda o ljubavi sputanoj starim mržnjama i ostavlja nam da i mi zavirimo kroz otvoren prozor kuće u kojoj već dugo živi Zlo. Plaćamo mu najamninu, hranimo ga i grijemo do plamenova koji će nas jednom progutati.
Jer, budimo iskreni. Zlo nikada ne dolazi u obliku u kojem smo ga zamišljali.
Zovem se Biljana Gabrić, pisac sam poezije i proze te prevoditelj engleskog jezika iz Osijeka i veliki zaljubljenik u književnost u svim njezinim oblicima. Nisam ograničena žanrovima, autorima, formama i kritikama, čitam ono što mi srce preporuči, jednako uživajući u romantici poezije ili napetim trilerima. I sama pišem; najčešće poeziju, a tada i sve ostalo što mi iz misli pobjegne u redove slova i rečenica.
Ukratko, jednostavno uživam u spoznaji kako čitajući i pišući živim stotine, tisuće života, a ovaj jedan, stvarni i najvrjedniji, koristim kako bih svoju ljubav prema pisanoj riječi podijelila sa svima vama.
