ZTC

Žanrovski posve različita, no svojim izvrsnim sadržajem u potpunosti dostojna znaka jednakosti između sebe, književna djela koja danas predlažemo za čitanje savršen su izbor za duga zimska predvečerja, kada se svakom istinskom zaljubljeniku u knjigu nekako samo nameće smjestiti u kakav udoban naslonjač i, barem na trenutak, isključiti iz užurbane svakodnevice. Jedna nas priča upoznaje sa grijesima prošlosti, druga nam govori o tjeskobnoj i katkad zbunjujućoj sadašnjosti, dok je treća posve osobna ispovijest o jednom i drugom – sjetnoj i sretnoj prošlosti te onom okrutnom danas koje sve mijenja.

„NJEMAČKA KUĆA“, Annette Hess, Sonatina j.d.o.o., 2019.

“Znaš’, rekla je otvarajući mu bocu piva, ‘ovdje unutra imam malu komoru.’ Pokazala je na svoj trbuh, ravno ispod srca. ‘I u nju sam sve pospremila, ugasila svjetlo i zaključala vrata. Ta me komora katkada tišti pa uzmem žličicu natrona. Znam da je ona ovdje, ali na sreću više ne znam što je u njoj. Pet Rusa? Deset Rusa? Moj pokojni muž? I koliko mrtve djece? Nemam pojma. Vrata su zatvorena i svjetlo je ugašeno.”

(“Njemačka kuća”, Annette Hess)

Ljudska patnja nema rok trajanja. Jednom prouzročena, prenosi se s generacije na generaciju, mijenjajući oblike, no uvijek živeći u malim komorama ljudskih duša. Katkad izlazi na svjetlo dana tražeći osvetu, katkad je izjeda grižnja savjesti, katkad dolazi po utjehu, a sve ne bi li nekako okajala svoje postojanje, pronašla razlog svog brutalnog začetka.

Dvadesetčetverogodišnja Eva Bruhns tih je šezdesetih godina prošlog stoljeća tek oštroumna djevojka, prevoditeljica poljskoga jezika; mlada žena puna snova, putenosti sputane očekivanjima okoline i tankim živcima koji joj se spočitavaju kad god iz nje progovori ona prava Eva, gorljiva i željna iskusiti život i ljubav. Pokušavajući izbjeći sudbinu usidjelice ili pak usud starije sestre Annegrett, čiji je život niska ljubavnika i mračnih načina dokazivanja svrhe vlastitog postojanja, Eva počinje vezu sa Jurgenom Schoormannom, imućnim nasljednikom trgovačke tvrtke u nadi kako je upravo taj samozatajni mladić ljubav njezina života. No, snove o budućnosti i uigran ritam života „Njemačke kuće“, gostionice u „pristojnom“ dijelu frankfurtske Ulice Berger u vlasništvu Ludwiga i Edith Bruhns, Evinih roditelja, prekinut će poziv iz odvjetničke pisarnice u kojem Evi biva ponuđeno prevoditi iskaze poljskih svjedoka na suđenju nacističkim časnicima za zvjerstva počinjena u koncentracijskom logoru Auschwitz, mjestu u kojem i desetljećima nakon zatvaranja željeznih vrata i prestanka tog „rada koji oslobađa“, bol urla jednakom snagom.

Upravo u tom trenutku započinje priča koja će probuditi duhove čija su imena zauvijek zapisana brojevima na njihovim nadlakticama i podići vjetar koji će među zidove sudnice, ali i u sobe „Njemačke kuće“ obitelji Bruhns, donijeti miris paljevine iz Istočnog bloka Auschwitza. Da zlo nikada ne dolazi u obliku u kojem smo ga zamišljali, spoznat će Eva slušajući svjedočenja preživjelih logoraša te otkrivajući kako muškarci na optuženičkoj klupi, „tako uredno obrijani, tako čisti i civilizirani, na prvi pogled nisu izgledali drugačije od ostale gospode na tribini za gledatelje.“

„CHARLIEJEV SVIJET“, Stephen Chbosky, Vorto Palabra, 2019.

“Uvijek ovako puno razmišljaš?

‘Je li to loše?’ Samo sam htio da mi netko kaže istinu.

‘Ne nužno. Samo što ponekad ljudi koriste misli da ne bi sudjelovali u životu.”

(“Charliejev svijet”, Stephen Chbosky)

Petnaestogodišnji Charlie, nesigurni, pomalo egocentrični introvert, prozor u svoj svijet, koji na trenutke nadilazi poimanje svakodnevnog života jednog tinejdžera, otvara nam pismima neimenovanom prijatelju koji ostaje tajnovito opisan tek u nekoliko rečenica – “Mislim da ćeš od svih ljudi baš ti to shvatiti jer mislim da si od svih ljudi baš ti stvaran i da imaš razumijevanja. Barem se nadam da je tako, iz jednostavnog razloga što drugi u tebi traže snagu i prijatelja. Tako sam barem čuo.” Bilo da je u pitanju božanska intervencija ili tek imaginarni prijatelj, toliko željena osoba od povjerenja, Charlie opisivanjem svih prepreka i poteškoća svog odrastanja te 1991. godine, preispituje svoju osobnost, turbulentno mladenaštvo, neugodnost otkrivanja seksualnosti, ali i mračne pukotine u kojima se skrilo spolno zlostavljanje i potisnuta trauma.

Ipak “Charliejev svijet” nije tek još jedna priča o odrastanju. Ono je i priča o inkluzivnosti, pokušaju integracije jednog osebujnog dječaka u društvo koje ga više ili manje prihvaća, iako ga uvijek ne razumije. A sve što Charlie doista želi jest sudjelovati u svemu što se očekuje od dječaka njegovih godina. To čini nespretno, zbunjeno, neprilagođeno, ali posve nepatvoreno i iskreno.

“Osjećam se besmrtno.

Sam i Patrick pogledali su me kao da sam rekao najbolju stvar koju su ikada čuli. Naime, pjesma je bila toliko dobra i svi smo bili potpuno usredotočeni. Pet minuta našega života provedeno je na pravi način, i osjećali smo se mladi u onom dobrom smislu.“

(“Charliejev svijet”, Stephen Chbosky)

Ono što Chboskyjev stil pisanja čini jedinstvenim jest nenametljivo, a opet gotovo hipnotičko slijeđenje Charlijeve struje svijesti – od tipičnih pubertetskih problema do postupnog psihičkog propadanja, situacija u kojima tuga postaje jedino što Charlie vidi. Svugdje i u svemu. Otvaranje davno zaključanih vrata vlastitog uma, sjećanje na zlostavljanje tetke Helen koju je, paradoksalno, beskrajno volio i boravak u bolnici nakon potpunog psihičkog sloma, Charliejev je svijet uzdrmalo do temelja, no nije ga srušilo. Charlie je shvatio, znao kako je napokon sudjelovao u vlastitom životu, prihvatio njega i sebe u njemu. I to je snaga ovog iznimnog djela – da na trenutke bude uznemirujuće, no da istodobno slavi život i sve njegove nesavršenosti.

“MILEVA EINSTEIN, TEORIJA TUGE”, Slavenka Drakulić, Fraktura, 2016.

re

„Kada u osvit Prvoga svjetskoga rata, tek što je sa sinovima došla u Berlin, gdje je njezin suprug, najslavniji znanstvenik dvadesetog stoljeća Albert Einstein upravo dobio posao, primi pismo s Uvjetima o njihovu međusobnom životu, Milevi Einstein ionako napuknut život sasvim se izokrene. Ostaje sama, s dvojicom sinova, s golemim teretom tuge koju nosi u sebi, sa svim padovima i slomovima koje je imala u životu i koje će tek doživjeti.

Osoba koja je bila predodređena za najveće znanstvene dosege, genijalna matematičarka, prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zürichu, uvijek druga i drugačija, Mileva Einstein rođena Marić, iz bogate vojvođanske obitelji, u svojoj je sudbini gotovo paradigmatična kada razmišljamo o položaju žena. Njezina teorija tuge teška je poput bilo koje teorije relativnosti, ali i mnogo češća od nje. Prtljaga tuge koju je nosila od najranije mladosti do smrti, u kojoj su se tijekom vremena samo dodavali tegobni trenuci, od šepanja i ruganja djece, preko ljubavi i neuspjelog braka s Albertom, do smrti djeteta, bolesne sestre, nezavršenog fakulteta, loše materijalne situacije i teške bolesti najmlađega sina, teret je koji može razumjeti svaka čitateljica ili čitatelj.”

(iz sažetka)

U ovoj izvrsnoj romansiranoj biografiji prve supruge genijalnog njemačkog fizičara temeljnoj na povijesnim dokumentima i činjenicama, Slavenka Drakulić je senzibilnošću žene i realnošću povijesnog kroničara na dirljiv način protumačila svu tu silnu teoriju tuge koju je Mileva Einstein pokušavala shvatiti cijeli svoj život. Ograničena položajem žene u prvoj polovici 20. stoljeća i razapeta između osobnih borbi i bračnog kraha, pokazala je koliko snažna jedna posve krhka žena može biti.

Zovem se Biljana Gabrić, pisac sam poezije i proze te prevoditelj engleskog jezika iz Osijeka i veliki zaljubljenik u književnost u svim njezinim oblicima. Nisam ograničena žanrovima, autorima, formama i kritikama, čitam ono što mi srce preporuči, jednako uživajući u romantici poezije ili napetim trilerima. I sama pišem; najčešće poeziju, a tada i sve ostalo što mi iz misli pobjegne u redove slova i rečenica.

Ukratko, jednostavno uživam u spoznaji kako čitajući i pišući živim stotine, tisuće života, a ovaj jedan, stvarni i najvrjedniji, koristim kako bih svoju ljubav prema pisanoj riječi podijelila sa svima vama.

LITERATURA.HR

INSTAGRAM WRITE_OWL

Kancelarija bar