ZTC

Svojedobno sam, kao dvadesetak godina mlađa čitateljica, smatrala kako kakvu horor knjigu, odnosno njezin sadržaj, nikada ne možemo doživjeti toliko zastrašujućim poput filma. Film je, mislila sam, pun specijalnih efekata, krvi, vriska, napete glazbe. Naivno sam se pitala kako bi tišina knjige mogla nadmašiti taj adrenalin koji vreba iz svakog kadra.

No, mnogo godina i knjiga kasnije, shvatila sam. Knjiga je tiha, bešumna i svaki je vrisak samo u mojoj glavi; svaka scena, svaka kap krvi ovisi o tome kako sam ih ja zamislila, doživjela. I u tome leži prava tajna njezine jeze. U tišini i u kadrovima koje, oslonjen na rečenice autora, stvara naš um, jedini sposoban zamisliti i najstrašnije stvari. Izrežirati knjigu temeljeći svoj scenarij na onome čega se najviše plašimo.

Kada sam prvi put čitala “Isijavanje” američkog majstora horora Stephena Kinga, učinila sam to nakon gledanja filma. Započela sam čitanje zamišljajući luđački smijeh Jacka Nicholsona i prazne poglede blizanki Grady. I što sam više to činila, manje sam se plašila napisanog.

No, kada sam prije mjesec dana po drugi put počela čitati novo izdanje “Isijavanja” izašlo u nakladi Lumena 2019., zaboravila sam i Jacka Nicholsona i filmske hodnike hotela “Overlook” te se prepustila vlastitoj mašti i ovom Kingovom remek djelu koje vam iskreno preporučujem ukoliko vam je promaknulo. Pa čak i ako ste ga pročitali, nikad nije kasno za ponavljanje gradiva.

Jack Torrance, njegova supruga Wendy i petogodišnji sin Danny useljavaju se u hotel „Overlook“ u kojem je Jack dobio posao kućepazitelja tijekom zimskih mjeseci. Odsječeni od civilizacije mjesecima, obitelj se bori sa Jackovim demonima alkoholizma i bijesa, no prava čudovišta skrivaju se u pustim hodnicima hotela. Dječak Danny sa svojim neobičnim talentom „isijavanja“ sluti i vidi mnogo više nego se čini (i nego bi to itko želio), a sile tame vrebaju iz svake sjene, iza svakih vrata i grmova čije grane prijete odvesti vas u nepovrat.

Obitelj Torrance neće vas razočarati, već pokazati kako najstrašnija čudovišta stvara upravo ljudski um.  A nema veće jeze od toga.

„Nijemi pratitelji“ Laure Purcell  (Znanje, 2019.), slijedili su me u stopu još danima nakon čitanja. Jer, onog trenutka kada sa glavnom junakinjom Elsie Bainbridge iz sigurnosti kočije zakoračite u gustu maglu Fayforda nad kojim se zlokobno pružio Most – novi dom mlade udovice, i sami postajete progonjeni neizvjesnošću ovog mračnog, atmosferičnog romana.

Priča započinje u umobolnici Svetog Josipa u kojoj Elsie Bainbridge nijemošću skriva tajnu užasnih događaja koji su prethodili njezinoj hospitalizaciji, krhko balansirajući između potrebe da ispriča istinu i spasi se od vješala i iskonskog straha od oživljavanja zla koje je poharalo kuću Bainbridge.

Pomisao na život izvan zidova umobolnice i čistoću novog početka odnosi prevagu nad deliričnim snomoricama i remenjem luđačke košulje, pa Elsie liječniku odluči otkriti svoju priču. Najnevjerojatniju i najstrašniju od svih koje je ikada čuo.

Nakon zagonetne smrti supruga Ruperta, trudna Elsie, zajedno s bratom Jolyonom te muževom rođakinjom Sarah, iz Londona dolazi u Fayford na seosko imanje Rupertove obitelji.

No, stara zapuštena kuća nazvana Most krije opasne tajne koje se poput tamnog oblaka nadvijaju nad nove stanare. Pa kad Elsie i Sarah otkriju dnevnike skrivene na tavanu te zlokobne drvene figure “nijemih pratitelja” izvuku na svjetlo dana, bit će uvučene u smrtonosni vrtlog zle kobi koja u Bainbridgeu sniva stoljećima.

Britanska spisateljica Laura Purcell svojom je debitantskom knjigom “Nijemi pratitelji” uspjela stvoriti istinski, nepatvoreni gotički roman kojem ne nedostaje mračnih tajni, ukletih imanja i sablasnih likova.

Vješto je satkala pripovijest čije vam rečenice neće tek proletjeti pred očima i ostati zaboravljene, već će vam se polako, u srsima, spustiti niz kralježnicu i učiniti da sjene oko vas više ne izgledaju tako bezazleno…

Pripremila: Biljana Gabrić

Foto: privatni arhiv 

Zovem se Biljana Gabrić, pisac sam poezije i proze te prevoditelj engleskog jezika iz Osijeka i veliki zaljubljenik u književnost u svim njezinim oblicima. Nisam ograničena žanrovima, autorima, formama i kritikama, čitam ono što mi srce preporuči, jednako uživajući u romantici poezije ili napetim trilerima. I sama pišem; najčešće poeziju, a tada i sve ostalo što mi iz misli pobjegne u redove slova i rečenica.

Ukratko, jednostavno uživam u spoznaji kako čitajući i pišući živim stotine, tisuće života, a ovaj jedan, stvarni i najvrjedniji, koristim kako bih svoju ljubav prema pisanoj riječi podijelila sa svima vama.

https://www.instagram.com/write_owl/?hl=hr

http://literatura.hr/blog/

 

Kancelarija bar