NaslovnicaKOLUMNEGRAD KOJI KREIRAKava, kolač, umjetnost iz...

zadnje objave

Kava, kolač, umjetnost iz objektiva Ivana Vranjića

Ivan Vranjić fotograf i snimatelj koji radi na Akademiji primijenjenih umjetnosti pri Sveučilištu u Rijeci koju je i sam završio. Nakon nekoliko godina samostalnog rada upisuje studij Photojournalism & Documentary Photography pri London College of Arts u Londonu. Na istom će diplomirati 2018. godine nakon čega se vraća u Rijeku.

Njegova edukacija u novinarstvu karakterizira umjetnička praksa koja se kreće na tankoj granici između fine art fotografije i dokumentarizma. Glavna tema, okupacije i inspiracije njegovog rada je isprepletenost ljudskih života između ekologije i politike.

Kako je sve krenulo?

Kao i sa većinom stvari u životu tako i u ovom pitanju ne postoji jasno definirani odgovor, odnosno trenutak. Pitanje je za mene malo kompleksnije iz razloga što moja kreativna karijera nije krenula sa fotografijom, fotografija je došla znatno kasnije kao rezultat prijašnjih iskustava. Prvi dodir sa kreativom sam imao u srednjoj školi, upisao sam srednju likovnu školu u Rijeci. Na jedan način me je to možda “spasilo”  s obzirom da se zbog disleksije nisam u dovoljnoj mjeri akademski razvijao. Izazivalo je to različite frustracije i teško mi je padalo biti miran i “samo” učiti te se valjda u tom trenutku pojavila potreba nešto stvarati. Moji roditelji bili su dovoljno otvoreni da me saslušaju i daju priliku da upišem atipičnu srednju školu na čemu sam im neizmjerno zahvalan. Ubrzo sam postao od najlošijeg učenika u razredu do onoga najboljega! Znam da to zvuči naivno ali ja u to vrijeme nisam znao da postoje talenti koji nisu striktno akademske naravi. Nakon srednje škole upisao sam Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci gdje mi je najprije bio cilj razvijati se u smjeru grafičkog dizajna.

Retrogradno gledajući bilo je to krasno vrijeme, istinski sam volio ići na fakultet, biti okružen sa ljudima koji su imali istu želju kao i ja, a to je stvarati. Na prvoj godini studija imali smo kolegij fotografija koji mi je brzo legao ali će mi trebati neko vrijeme prije nego što shvatim da je to područje za mene. Iako sam uživao u grafičkom dizajnu nisam se mogao pomiriti sa činjenicom da cijeli dan sjedim za računalom i guram neki tekst ili sliku par pixela u lijevo ili u desno. Nakon nekog vremena što sam radio hibridno sam se kroz razgovor sa prijateljima i kolegama napokon dovoljno okuražio da prijeđem isključivo na fotografiju. Nakon prvih par godina rada, mladenačkog bahatluka, uspona i padova shvatio sam koliko mi puno još nedostaje da budem ne samo fotograf već i formiran autor.

Školovanje u Londonu?

Tijekom 2016. godine prijavio sam na prijemni ispit na studij Photojournalism & Documentary Photography pri London College of Arts u Londonu i na moje oduševljenje sam prošao. Studij u Londonu mi je pružio mnogo toga, iako studij kao takav nije bio primaran. Ponajviše sam profitirao od kritičkog okruženja koje je usko usmjereno na moje područje interesa. Napokon sam imao osjećaj da se krećem u društvu koje kreativno priča isti jezik kao ja. Prijateljstva koja sam tada stekao su mi i danas ključna u svakodnevnom radu. Dok sam bio u Londonu našli bi se u pubu i uz pivo raspravljali o svojim projektima ili recentnim trendovima u fotonovinarstvu. Danas to i dalje radimo ali preko Zoom-a. Nakon studija sam se odlučio vratiti natrag u Rijeku što iz privatnih razloga, što zbog činjenice da mi život u Londonu nije odgovarao.

Da se razumijemo, to je prekrasan grad gdje ima više kreativnih mogućnosti od cijele Hrvatske. Svakako bih ga preporučio svakome, ako ne i život. Posjet tom gradu, zbilja se s razlogom zove svjetska metropola. Ali možda je upravo to bio moj problem sa Londonom, velik je i nezgrapan te se osoba lako može pogubiti u njemu. Nedostajala mi je spontanost, elegantnost i možda ponajviše kaotičnost Rijeke. Nakon povratka u Rijeku zaposlio sam se kao asistent na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci na kolegiju fotografije. Akademija je unatoč svim sitnim problemima sjajno mjesto za rad. Nekada može biti izazovno i frustrirajuće. Biti ponovno okružen jednom kreativnom sredinom je sjajan osjećaj. Unatoč svim prednostima osobno se ne smatram primarno djelatnikom akademije već fotografom. Mislim da je bitan vlastiti razvoj jer jedino na taj način se mogu prenijeti stvarna iskustva iz poslovnog svijeta za koji pripremamo studente.

Na čemu trenutno radiš?

Trenutno radim na više projekata, mislim da mi tako funkcionira mozak. Teško mi je usredotočiti se na jednu stvar. Ponekad mi je potreban odmak, a njega je najbolje dobiti putem drugog projekta. Neki od mojih projekata su vezani za trenutnu izbjegličku krizu. Osjećam veliko suosjećanje prema tim ljudima. Vjerujem da je to dobrim dijelom radi toga što smo moja obitelj i ja bili izbjeglice u Njemačkoj za vrijeme domovinskog rata. Ne želim i ne mogu poistovjetiti svoju situaciju sa ljudima koji su trenutno u logorima u Bosni ili onima koji kruže po našim šumama. Ali tim sam više empatičan prema njima. Smatram da postoje mnoge koncepcije jer ljudi vole generalizacije.

Jedan od projekta – Refugees in Bosnia

Bilo je svakakvih situacije u razgovoru sam ljudima. Jedna situacija koje je najviše okarakterizirala ovu tematiku bio je razgovor sa jednom mladom izbjeglicom iz Afganistana. Kolega i ja smo se kretali po izbjegličkom kampu u Bihaću i primijetili da nas prati taj mladić. Pristupio nama je i pitao nas što radimo jer očigledno nismo bili izbjeglice. Objasnili smo situaciju da smo novinari i da radimo na jednom projektu potom nas je zamolio da ga pričekamo na istom mjestu na 2-3 minute. Mladić je otrčao i nije ga bilo jedno vrijeme. Kolegi i meni je svašta prošlo kroz glavu da je on otišao po svoje prijatelje kako bi nas opljačkali, imali skupu fotografsku opremu uz sebe jer ljudi tamo su očajni. Nakon par minuta isti mladić se vratio sa 3 limenke coca cole. Mladić je kupio sa ono malo novaca koje je imao pić, nama koji iz njegove perspektive imamo sve. Dugo smo sjedili i razgovarali što kroz suze što kroz smijeh. Opisivao je život u kampu, prijelaske preko granica, nasilje na istime, trgovce ljudima i priče ljudi koji su uspjeli doći do željenog odredišta.

Za mene je fotografija propusnica za svijet. Želim vjerovati da dokle god ljudima pristupate sa poštovanjem isto ćete dobiti zauzvrat!

Tvoje slobodno vrijeme?!

Osobno imam taj problem da mi zna biti teško sam sebi ostaviti dovoljno vremena za sebe. Volim raditi te se lako desi da i vikend bude radni, pogotovo za privatne projekte koje često ne gledam kao “posao”. Ali onda se zareda umor i zasićenost poslom koja lako postane veliki problem. Stvarno mislim da je slobodno vrijeme izrazito bitno. Svakome treba odmak od posla što za svoje mentalno zdravlje što za bolju samoevaluaciju ali i za to je potrebna disciplina. U vrijeme kada imam vremena volim raditi nešto rukama, puno vremena provodim u radionici. Sa vremena na vrijeme me ulove različite faze gdje opsesivno popravljam neke stvari kao npr. jedno vrijeme sam nabavljao stare bicikle i njih sređivao. Također, možda i najbitnije, volim vrijeme provoditi u prirodi. Moj uži krug ljudi dijeli iste interese te vrijeme često provodim sa njima. Nekada je to bicikla, nekada planinarenje, a nekada ležanje na travi. U konačnici, često nije ni ni bitno što radimo.

Za kraj vizija…

Smatram da je fotografija dio opće kulture. Fotografija je toliko intenzivno zastupljena oko nas, bilo na ulici, knjigama ili društvenim mrežama. Ali tim više, fotografiju treba znati čitati, ona samo naizgled bilježi stvarnost istina je ipak nešto kompleksnija. Osnovno shvaćanje je potrebno, bilo to kroz formalno akademsko obrazovanje ili putem youtube videa. Fotografija me naučila postavljati određena pitanja te na taj način možda svijet gledam kritičnije nego prije! Demokratizacija toga medija je apsolutno divna stvar. To je zbilja jedan od umjetničkih medija koji je u današnje vrijeme široko dostupan i upravo radi toga nastojim gledati svijet izvan okvira fotografske slike. Iskreno, ja nisam dovoljno riječit te ću parafrazirati riječi jednog od velikana foto-novinarstva; svijet ne stane jednostavno i prikladno u format kamere!

Pripremila: Maja Vizjak

Fotografija: Nikolina Filipović

Hvala Studentski centar Rijeka

ZADNJE OBJAVE

PRATITE NAS

24,000ObožavateljiLajkaj
10,000SljedbeniciSlijedi
108PretplatniciPretplatiti

Ne Propusti

POPULARNI TAGOVI

POPULARNE KATEGORIJE