Katarina Bušić završila je Opću gimnaziju u Županji, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, dvije studijske grupe (povijest i etnologiju/kulturnu antropologiju). Po završetku studija kratko je radila kao suradnica u Posudionici i radionici narodnih nošnji u Zagrebu, potom se zaposlila u Etnografskom muzeju kao kustosica te danas vodi četiri tekstilne zbirke: Narodne nošnje istočne Hrvatske, Narodne nošnje hrvatske dijaspore, Zbirku torbi i Zbirku prekrivača i prostirki. Ujedno je i voditeljica muzejskog Odjela zbirki i dokumentacije. Doktorandica je na Poslijediplomskom doktorskom studiju etnologije i kulturne antropologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Njezin stručni rad usmjeren je primarno na tradicijski tekstilni materijal, narodne nošnje i uporabne predmete te promjene njihove uporabe i značenja u društvu od kraja 19. st. naovamo, posebno na suvrmenenu primjenu u okviru scenske folklorne djelatnosti. Polje znanstvenog interesa obuhvaća šokački identitet Hrvatskoj i susjednim zemljama, kao i manjinske hrvatske zajednice u bližim europskim zemljama. Autorica je i koautorica izložbi, kataloga, stručnih, znanstvenih i popularnih članaka te članica strukovnih udruženja: Hrvatskog etnološkog društva i ICOM-a. Članica je stručnih povjerenstava za vrednovanje scenske primjene narodnih nošnji na državnim, županijskim i gradskim smotrama folklora.
Kako je sve krenulo?
Ljubav prema „tradiciji“ usadili su mi roditelji, bake i djedovi koji su me vodili na folklorne priredbe, od malena me u nekim prigodama odijevali u narodnu nošnju, učili me razne napjeve, nabrajalice, tumačili toponime u okolici… Voljela sam sakupljati različite predmete i sistematizirati ih prema nekim svojim kriterijima, npr. salvete – prema ornamentu, papirnate lutkice – prema veličini i prema tipu odjeće u kompletu, stare čestitke i razglednice – prema namjeni: božićne, uskrsne, rođendanske, …), čak sam imala popisane sve svoje knjige! Otkad pamtim, zanimala me prošlost, što je posebno primijetila i poticala moja razrednica u srednjoj školi, Ana Marković, profesorica povijesti. Za studij sam se „vagala“… studirati povijest, povijest umjetnosti, arheologiju, etnologiju. Prevladale su povijest i etnologija; dobar spoj studijskih grupa koje se u praksi odlično nadopunjuju, pogotovo u poslovima kustosa. Mislila sam da ću predavati povijest u školi, a život me odnio drugim smjerom – u „muzejske vode“, što se na koncu pokazalo boljim od svega što sam planirala i zamišljala!
Nedavno si objavila zanimljivu publikaciju!
Autorica sam knjige Zbirka narodnih nošnji hrvatske dijaspore koji je u okviru edicije kataloga muzejskih zbirki objavljen krajem prošle godine kao plod rada proteklih nekoliko godina. Na tu sam publikaciju posebno posnosna, jer objedinjuje ono za što gajim stručni i znanstveni interes, a to su narodne nošnje, hrvatske zajednice u bližim europskim zemljama te povijest. Knjiga ima 348 stranica i preko 800 fotografija, doista sam uživala radeći je, naravno u suradnji sa stručnjacima drugih profila. Nakon obrade građe i istraživanja, onog skrivenog i nevidljivog dijela posla, pripremanje izložbe i/ili publikacije otvara mogućnosti kreativnog izražavanja i prenošenja vlastitoga znanja o nekoj kulturnoj pojavi, procesu i praksi većem broju ljudi. Specifikum muzejske djelatnosti je da morate biti informativni, kreativni, edukativni, zanimljivi, pristupačni, dinamični…
Kada nisi u muzeju gdje te se može susresti…
Imam malo slobodnog vremena, jer planiram završiti i obraniti disertaciju do konca ove godine. No kada imam, volim kave i druženja s prijateljima, otići u kazalište ili na koncert; čitam; volim SF, fantastiku i povijesne drame pa pogledam film ili novu seriju; volim preko tjedna s prijateljicama otići na odlične svirke u Café Zrinski u Frankopanskoj! Slobodnim vikendima posebno volim kuhati, jer preko tjedna često ne stignem. Prije sam pjevala u dva zbora, ali zbog obaveza više ne.
Za jesen pripremam jednu manju izložbu o tajniku biskupa Strossmayera, Milku Cepeliću, koji je svoju zbirku raritetnih tekstilnih predmeta oporučno ostavio Etnografskom muzeju 1920. godine što je program koji se nastavlja na lani proslavljenih 100 godina osnutka Muzeja. Stoga svakako navratite!
Nikada se ne treba prestati diviti svijetu i svemu što je postojalo, jest i može biti; u svemu se može pronaći dobra poruka i inspiracija, ako „mjerimo“ i gledamo dušom…
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Karim Kurtović
Hvala cafe Gymnasium
