22. ožujka, 2020. Dan koji ćemo zauvijek pamtiti. Dani iza svih nas prožeti su nekim novim ritmom, navikama i rutinama i dok tražimo sebe, jačamo duh i trudimo se držati konce u rukama jer želimo pružiti osjećaj obitelji da nije sve baš kako treba, ali tu smo i bit će sve dobro dogodi se dan u kojem jutro izbriše svu nadu i vjeru.
Nedjelja, ali nedjelja koja izgleda kao i svaki drugi dan, probudila sam se prva, ostali spavaju. Stavim za kavu i bacim oko na mobitel, zanimaju me nove vijesti u vezi cijele situacije. Kasnije tek sjednem i sve pregledam, no prvo bacim oko, brzinski, no nešto nije u redu, piše Uskoro javljanje u vezi potresa… Kakvog potresa?
Nije trebalo dugo, bila sam utučena.
Pa je li moguće da uz sve nedaće koje su nas snašle da je Zagreb pogodio niz potresa? Je li moguće da ljudi ne mogu van jer ne smiju, a ne smiju unutra jer nije sigurno? Je li moguće? Što nam se to događa?
Jučer je sav optimizam iščeznuo. Potres je potresao i sve moje pozitivne misli i dok sam gledala slike Zagreba koji obožavam srušio se i moj duh. Vidjeti majke s bebaba ispred Petrove bolnice, mogla sam samo ponizno ustuknuti pred njihovim strahom i emocijama i pustiti suze. Jer u jednom trenu jučer više ništa nije bilo normalno.
Miks vijesti dvije krizne situacije djelovale su tako nerealno, iako moram pohvaliti krizne stožere i ljude uz koje se osjećamo sigurnije jer imamo osjećaj da znaju što rade. Djelovalo je sve kao scenarij nekog lošeg filma jer…hello pa tko bi u krizi i pandemiji koronavirusa pomislio na još jednu katastrofu, a pogotovo u vidu serije jakih potresa u našem Zagrebu?! Loš film. E, samo da je bar film, ali nije.. to je život, i to život naših ljudi, mojih brojnih ljudi. Srce mi je bilo slomljeno.
No, onda se počelo događati čudo… Globalni strah koji svi prolazimo i osjećamo oslobodio nas je sebičnosti, probudio je poniznost i solidarnost, otkrio da kad skinemo slojeve materijalne jurnjave i osobnih ciljeva ostajemo ogoljeni.
Ostajemo ogoljeni i prekrasni u svojoj suštini i postajemo ono što jesmo. Postajemo ljudi. Oni koji osjećaju druge. Pomažu drugima. Suosjećaju. Daju. Misle. Vole.
Ljubav je bila čudo koje smo svi trebali i kojem smo jučer svjedočili. Strah koji svi osjećamo na nekoj razini na kraju nas je povezao.
Ljubav nas je jučer oslobodila. Više nismo savršeni u svojim ulogama, sad smo savršeni u svojoj ranjivosti i zajedništvu koje smo si dopustili osjetiti i koji živimo iz dana u dan. Zajedno smo u ovome i samo tako uspjet ćemo prebroditi ovaj nesretni period.
BBB, Torcida, Sarajevo, Beograd, oči cijele regije jučer su bile uprte u jedan grad. Grad koji je srušila prirodna nepogoda, ali koji će izgraditi ljudska dobrota.
Zagrebe, nisi sam, hrlili smo ti svakom prilikom i svaki put dočekao si nas prelijepim trenucima, šarmu tvojih ulica jedva se čekamo vratiti i onom posebnom zagrljaju tvojih ljudi….
Čuvajte sebe i jedni druge… Zajedno kao jedno…
Pripremila: Marija Mažar