Putujući svijetom različitih književnih žanrova i iščitavajući (bez)brojne stranice romansi, trilera ili pak povijesnih pustolovina, nerijetko se upoznajemo sa likovima toliko stvarnim i živim da nam se „uvuku pod kožu“ i ostanu u mislima još dugo nakon što pročitamo posljednju stranicu. Nekako se poistovjetimo s njihovom realnošću i nesavršenošću, pa završetkom čitanja imamo osjećaj kao da smo izgubili dobrog prijatelja.
Jedan od takvih je posve sigurno već svima dobro znani Ove, briljantni lik osmišljen pod perom Fredrika Backmana, i vjerojatno jedini mrzovoljni sitničavi susjed kojeg bi (na kraju) svatko poželio imati. Sposoban u isto vrijeme biti beskrajno naporan, a opet beskrajno lako čitatelju ući u srce, zaslužio je (po tko zna koji put) biti spomenut prvi. Za sve one koji se nisu susreli s njim, Ove je mnogo više od onoga što se na prvi pogled čini. I zato nitko ne smije propustiti njegovu priču.
„Čovjek zvan Ove“, Fredrik Backman, Fokus komunikacije d.o.o., 2015.
“Ove je, razumio stvari koje je mogao vidjeti i dodirnuti . Cement i beton. Staklo i čelik. Alat. Stvari koje su se mogle dokučiti. Razumio je prave kutove i jasne upute za uporabu. Modele za sastavljanje i crteže. Stvari koje su se mogle nacrtati na papiru.
On je bio čovjek koji je vidio crno ili bijelo.
A ona je bila boja. Sve boje koje je on imao.”
(“Čovjek zvan Ove”, Fredrik Backman)
Ono što bi se moglo učiniti kao priča o samodostatnom, čangrizavom sredovječnom muškarcu koji odlučno odbija prihvatiti društvo i svijet oko sebe te koji u svakom oblaku vidi isključivo munje i gromove, zapravo je mnogo više. Ove nije tek ogorčeni starac, njegova je priča mnogo dublja i složenija. Supruga mu je nedavno preminula, a na poslu, nadjačan novim, mladim snagama, jednostavno više nije potreban. Odlučni, sabrani Ove više ne pronalazi valjan razlog za život, pa odmotavanjem ove slatko – gorke priče ubrzo postaje očito kako Ove planira počiniti samoubojstvo. No, kako život uvijek ima drugačije zamisli od onih koje smo zacrtali, ni planiranje samoubojstva ne ide – po planu. Dolaskom novih susjeda, smjer Oveovog života postupno se mijenja, a ova tužna pripovijest šaljivog tona postaje vam još dražom, jer sa svakom stranicom otkriva jednu anegdotu i jednu duboku poruku više, što cijelu priču i čini toliko posebnom. Mnogo dirljivih sjećanja na suprugu, pregršt zajedljivih primjedbi i istinska ogorčenost svijetom koji se nepovratno mijenja – sve to i još mnogo više jest upravo Ove, čovjek kojeg nećete zavoljeti na prvu, ali jednom kad ga shvatite, ništa vam neće biti draže od činjenice da ste ga imali priliku upoznati.
“Misteriozni Henri Pick”, David Foenkinos, Vuković & Runjić, 2018.
„Jedan knjižničar u Bretanji odluči prihvaćati sve knjige koje su izdavači odbili. Među njima, mlada urednica otkrije rukopis za koji procijeni da je pravo remek-djelo, a koje je napisao izvjesni Henri Pick. Kreće u potragu za piscem i saznaje da je umro prije dvije godine. Prema riječima njegove udovice, nikad nije pročitao nijednu knjigu, niti je pisao išta drugo osim popisa za kupovinu… Obavijena misterijem, Pickova knjiga izmijenit će sudbine nekolicine pojedinaca, a osobito sudbinu tvrdoglava novinara koji ne vjeruje u službenu verziju priče o knjizi. Što ako je sve namješteno?“
(iz sažetka)
Nakon „Delikatnosti“ i sjajne „Charlotte“, ovo je treći Foenkinosov roman preveden na hrvatski jezik i, možda bi bilo realno za očekivati kako neće tako lako dosegnuti uspjeh svojih prethodnika. No, na veliku radost svakog čitatelja koji je pružio priliku Henriju Picku, ovaj roman ispostavio se još jednim Foenkinosovim malim remek djelom.
Jer, tko je mogao pomisliti kako će knjižnica puna knjiga koje nitko nije htio i entuzijazam mlade književne urednice Delphine Despero nakon što među njima pronađe Pickove „Posljednje sate jedne ljubavi“, priču odvesti posve neslućenim putevima. Naime, u spomenutom romanu Henri Pick usporedno sa jednostavnom ljubavnom pripovijesti prepričava i Puškinovu agoniju.
Ništa čudno ako ste vrsni pisac. No, Henri Pick je do svoje smrti, dvije godine prije pronalaska rukopisa, bio vlasnik lokalne pizzerije. I navodno nikada nije pisao ništa.
Pronađena knjiga postaje velika uspješnica i jedna od najčitanijih knjiga u Francuskoj, no njezin autor ostaje velik misterij do samoga kraja.
Misterij kojeg ćete morati otkriti sami ukoliko odlučite pročitati „Misterioznog Henrija Picka“.
Smatrao je da nije toliko važno volite li ili ne volite čitati, već je važno znati pronaći knjigu koja vam odgovara.
(“Misteriozni Henri Pick”, David Foenkinos)
“Čudesna narukvica Arthura Peppera”, Phaedra Patrick, Naklada Ljevak, 2017.
Ovaj prvijenac britanske autorice Phaedre Patrick jedna je od onih knjiga uz koju doslovce odmarate dušu i svakodnevne brige, barem na trenutak, puštate da otplove negdje daleko od vas.
Topla i dirljiva priča, jednostavnog stila i rečenica, čitatelja vodi na putovanje sa Arthurom Pepperom , 69-godišnjakom koji je, nakon 40 godina braka, ostao udovac. Osim uspomena na zajednički život, supruga Miriam ostavila je Arthuru još nešto – naizgled običnu zlatnu narukvicu s privjescima. No, ono što se na prvi pogled učinilo tek običnim predmetom, emotivnom ostavštinom pronađenom među stvarima pokojne supruge, nad kojom će Arthur tugovati, pokazalo se nečim mnogo većim. Bezazlena narukvica ucviljenom je udovcu otvorila vrata u jedan posve novi život. Onaj kojeg je imala njegova supruga i o kojem Arthur nije imao pojma.
Svaki od privjesaka krije priču zbog koje će se Arthur uputiti u pustolovinu života – preko Pariza, Londona, Indije do otkrića kako s nekim možemo cijeli život dijeliti ljubav, tugu, sreću i dom, a opet o njemu znati tako malo.
Arthur će na svojem putovanju otkriti tko je zapravo bila njegova supruga, no uistinu će spoznati i sebe. A dok se to događa, ovaj će vam gorko – slatki roman izmamiti osmijeh, suze i sve ono između, a što čini ovo čudesno mjesto koje zovemo život.
Zovem se Biljana Gabrić, pisac sam poezije i proze te prevoditelj engleskog jezika iz Osijeka i veliki zaljubljenik u književnost u svim njezinim oblicima. Nisam ograničena žanrovima, autorima, formama i kritikama, čitam ono što mi srce preporuči, jednako uživajući u romantici poezije ili napetim trilerima. I sama pišem; najčešće poeziju, a tada i sve ostalo što mi iz misli pobjegne u redove slova i rečenica.
Ukratko, jednostavno uživam u spoznaji kako čitajući i pišući živim stotine, tisuće života, a ovaj jedan, stvarni i najvrjedniji, koristim kako bih svoju ljubav prema pisanoj riječi podijelila sa svima vama.
