Jelena Železnjak nakon završene Gimnazije Josipa Štolcera Slavenskog u Čakovcu upisuje studij molekularne biotehnologije na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu. Po završetku studija, zapošljava se na Medicinskom fakultetu u Rijeci u grupi prof. Stipana Jonjića kao doktorand na projektu Hrvatske zaklade za znanost te je 2019. godine stekla akademski naziv doktorice znanosti.
Trenutno je zaposlena u Centru za proteomiku Medicinskog fakulteta u Rijeci, a najviše je aktivna na projektu financiran od strane Njemačke zaklade za znanost. Sudjelovala je u objavi nekoliko znanstvenih radova te je dobitnica višestrukih nagrada uključujući i nagradu „Ralph Steinman Memorial“ na Ljetnoj školi za naprednu imunologiju (Italija, 2017). U grupi prof. Jonjića sudjelovala je na 15ak međunarodnih kongresa na kojima je održala niz usmenih prezentacija o svom znanstvenom radu te se usavršavala na višednevnim radionicama u Njemačkoj (Freiburg, Hinterzarten) , Italiji (Sardinija) i Hrvatskoj (Rijeka, Zagreb).
Kao asistent sudjeluje u izvođenju za studente medicine i dentalne medicine na hrvatskom i engleskom jeziku, a od nedavno i poslijediplomske nastave Doktorske škole na različitim izbornim kolegijima. Više o njenom radu možete saznati ovdje!
Kako je sve krenulo?
Od malena sam pokazivala interes za prirodne znanosti. Sa 5 godina dobila sam set za znanstvenike koji je sadržavao mali zeleni plastični mikroskop i epruvete. Sjećam se da sam provodila sate gledajući u stakalca s „uzorcima“ koje su zapravo bile sličice stanica. U nižim razredima osnovne škole htjela sam biti učiteljica, a u višim razredima učiteljica biologije i kemije. Zatim sam shvatila da postoje i ostala zanimanja vezana za ta područja što je dodatno doprinijelo mom opredjeljivanju za znanost. Kada je došlo vrijeme za fakultet, opredijelila sam se za praktični oblik biologije – biotehnologiju. Ipak, ideja da budem dio tima koji će se baviti imunologijom, virologijom i/ili tumorskom imunologijom nikad nije prestala biti dio mojih ambicija.
U tim profesora Jonjića sam na neki način došla neplanirano. U vrijeme završetka fakulteta, fokusirala sam se na traženje posla u industriji te sam planirala ostati u Zagrebu s obzirom da sam tamo imala život, obitelj, prijatelje i hobije. Odlazak na doktorat mi definitivno nije bio prioritet niti želja. Ipak, u to vrijeme je izašao oglas za mjesto doktoranda u grupi prof. Jonjića koji je sadržavao sve čim sam se jednog dana htjela baviti.
Na kraju sam dobila posao, a nakon što sam uvidjela koliko mogućnosti ovaj tim nudi i kvalitetu znanosti koja se tamo provodi, znala sam da nikako ne smijem propustiti ovu priliku. Prvog dan posla sjećat ću se zauvijek jer je bio petak, 02.01.2015. te sam se, nakon što sam dočekala Novu godinu s prijateljima na -15 °C, spakirala i preselila u Rijeku i definitivno nisam požalila tu odluku. Najveću podršku dali su mi roditelji i brat, ali i prijatelji. Roditelji su me od malena puštali da se sama definiram u području za koji imam afinitet, a prijatelji su mi nakon svega rekli da ništa manje nisu ni očekivali.
Vaš znanstveni rad?
Svatko se u timu prof. Jonjića barem jednom u svom radu susreo s modelnim organizmom zbog kojeg je i započeo razvoj naše znanstvene grupe, a to je citomegalovirus pa tako i ja. Citomegalovirus je zanimljiv virus koji spada u grupu herpesvirusa, a to znači da jednom kad se njime zarazite, on zauvijek ostaje u vama. Ironično, iako većini ljudi nepoznat, u svijetu je njime zaraženo čak 80% populacije. Iako većina infekcija prođe ispod radara, problem se javlja kada imunološki sustav oslabi (transplatacije, kemoterapije) te se pritom virus često re-aktivira i izazove niz opasnih simptoma. Također, taj virus može proći kroz posteljicu trudnice te značajno utjecati na razvoj djeteta, posebice živčani sustav u nastanku.
Odnos citomegalovirusa i nas kao domaćina najbolje je opisati kao igru mačke i miša. S jedne strane imate virus koji je poznat po tome da vrlo uspješno izbjegava svaki aspekt našeg imunološkog sustava brojnim mehanizmima, a s druge strane možete vidjeti kako je domaćin ipak prepoznao neke oblike njegove prisutnosti i razvio učinkovite mehanizme prepoznavanja. Kao odgovor na to, virus je mutirao s ciljem izbjegavanja tog prepoznavanja pri čemu se i domaćin na to pokušao prilagoditi. Upravo je ta igra mačke i miša te razjašnjavanje mehanizama izbjegavanja domaćinovog imunološkog odgovora cilj mog istraživanja.
Kada razjasnite navedene mehanizme, imate više informacija o samom virusu pa samim time njegovu strategiju možete upotrijebiti protiv njega samoga te spriječiti prvu zarazu ili re-aktivaciju. Kako je krenula pandemija novog koronavirusa, naš tim se prilagodio potrebama znanstvene zajednice te je i on postao cilj našeg istraživanja. Cijelo razdoblje pandemije dovelo je nove izazove u naš tim jer je znanost, posebice imunologija i virologija, postala fokus javnosti. Između ostalog, zajedno s kolegama KBC-a Rijeka, prvi smo počeli provoditi dijagnostiku na virus SARS-CoV-2 u Rijeci za potrebe Objedinjenog hitnog bolničkog prijema KBC-a što je kasnije dovelo i do otvaranja prvog laboratorija za brzu molekularnu dijagnostiku u hitnoj medicini na lokalitetu Sušak.
Sve to ne bi bilo moguće bez uspješne suradnje našeg tima i kolega.
Kako provodite svoje slobodno vrijeme?!
Ponekad želim cijeli dan provesti čitajući knjigu i biti sama sa svojim mislima. Nerijetko me zora prekinula u čitanju knjige, a prijatelji su znali da moje „idem u knjižnicu samo na kratko“ znači da ne računaju na mene sljedećih nekoliko sati. Ljubav prema čitanju razvila se jako rano, a definitivno je ostala do sad. Veliki dio života bavila sam se plesom koji je još uvijek moja velika strast iako se već neko vrijeme ne bavim aktivno njime.
Ipak, posljednjih godina krenula sam u istraživanje i ostalih stvari koje bi me mogle veseliti. Kako volim provoditi vrijeme u prirodi, 2020. sam upisala Školu planinarenja koji vodi PD Kamenjak. Iako nikad nisam voljela trčati upravo sam kako bih razbila tu predrasudu upisala i školu trčanja (Trčaona). Vrlo brzo mi je postalo jasno kako mi je trčanje postalo bitno i učinkovito sredstvo protiv stresa i kako ga zapravo volim. Najbolji dani mi se obično sastoje od boravka u prirodi s prijateljima koji završavaju dobrom hranom i pivom.
Simbioza znanosti i glazbe u privatnosti doma?
Kako živim pod istim krovom s profesionalnim glazbenikom, a ja općenito stalno slušam glazbu te nam u stanu nikad nije dosadno. U tom njegovom muziciranju i ja sam pronašla dio kojim doprinosim tom njegovu stvaranju. Tako da je glazba postala puno veći dio mog života nešto što sam ikad mislila da će biti i to u onoj najranijoj fazi nastajanja i modeliranja. Iako se na prvu čini kako znanstvenici i muzičari nemaju dodirnih točaka, naš način razmišljanja te samo stvaranje istraživanja/glazbe je poprilično slično. Svi mi počinjemo u praznom prostoru mogućnosti koji se postepeno gradi sa svakom notom ili razmišljanjem o određenom eksperimentu. Posljedica toga je glazbeni komad ili provedeni pokus koji će dovesti do novih spoznaja o tekućoj temi.
Vizija za kraj!
Želja za stvaranjem i otkrivanjem nepoznatog uvijek su bili moji pokretači. Grupa ljudi i znanost koja se razvila pod vodstvom prof. Jonjića u Rijeci upravo to je i omogućila. Činjenica je da se kod nas ne pristaje na manje od znanosti na svjetskoj razini. To istovremeno zahtjeva stalni trud, ali dovodi i do unapređivanja i razvijanja. Sve to ne bi bilo moguće bez generacija ljudi koji njeguju strast za svoj posao i koji žele nešto promijeniti i unaprijediti u svojoj okolini.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Nikolina Filipović
Hvala Studentski centar Rijeka
Prethodni članak – GRAD ZNANJA: KAVA, KOLAČ, BIOETIKA ROBERTA DORIČIĆA
