Naša današnja sugovornica dolazi iz Splita i hrvatska je sopranistica koja potječe iz glazbene obitelji. Već sa svoje četiri godine života započela je svoje glazbeno školovanje i to u glazbenom vrtiću glazbene škole “Josipa Hatze” i kroz dugogodišnje pjevanje kao solistica dječjeg zbora Srdelice. Diplomirala je na Umjetničkoj Akademiji Sveučilišta u Splitu za profesoricu glazbene kulture te u Rimu na Međunarodnoj glazbenoj Akademiji u klasi profesorice Terese Rocchino magistrirala belcanto pjevanje. Njezino ime je Antonella Malis, a o njezinom uspjehu govore i brojne pozitivne kritike te nastupi diljem Europe ali i Kanade te Rusije. Za Stiluetu, Antonella je otkrila nešto više o sebi, svojim izazovima, planovima za budućnost ali i prisjetila se nekih nastupa i samih početaka karijere.
Draga Antonella, dobro nam došli na Stiluetu, znamo da ste umjetnica, operna pjevačica i sopranistica koja se može pohvaliti nastupima diljem svijeta, ali možete li nam reći tko je Antonella u slobodno vrijeme, što volite raditi kada nemate poslovnih obaveza?
ANTONELLA: Hvala Stilueti na ovakvom lijepom pozivu i druženju. Volim ‘zdravo živjeti’. Pri tome naglašavam da ZDRAVO podrazumijeva onako kao se ja najbolje osjećam. Dan započinjem i završavam ispijajući vodu. Šetam prirodom, meditiram i radim vježbe 5 Tibetanaca. Osjetiti povezanost fizičkog tijela i duha, energiju svega što jesmo i što nas okružuje. Pravo je zadovoljstvo osvještavati svaki trenutak novog jutra, novog dana, novih nas. Svemu ovome doprinosi još i duhovni rad na sebi kojeg njegujem svakodnevno kako bih osjetila što bolji balans između vanjske fizičke aktivnosti i mog unutarnjeg mira. U prirodi nema ničeg ni previše ni premalo… Čak i list koji padne sa stabla nije višak. Sve je u harmoniji, povezano kao karike u lancu, a promjena je jedina konstanta i tome nas priroda svakodnevno uči. A ja prihvaćam promjene. Zahvaljujem na svakom danu i blagostanju moje obitelji, dragih ljudi i prijatelja. Ljubav je izvor i svi smo mi došli iz istog izvora i radost kao našeg najvećeg uspjeha u životu! Ljubav je za mene najjača energija življenja, integritet samospoznaje i samoostvarenja, volim živjeti ovaj život da svijet postane bolje mjesto za življenje.
Već na prvu smo oduševljeni Vašom pozitivnom energijom, krenut ćemo ispočetka, kako je započela Vaša priča, kada ste se zaljubili u pjevanje?
ANTONELLA: Odrasla sam u glazbenoj obitelji i svi su oko mene oduvijek pjevali i svirali, jednostavno to je STIL ŽIVLJENJA kojeg sam usvojila još kao beba! A pogotovo kada živite u gradu kao što je Split gdje se iz svake „kale“ čuje pjesma i zvuci pjesama festivala s Prokurativa. Moj prvi javni nastup kao solistice bio je kada sam imala 4 godine u glazbenom vrtiću glazbene škole „Josip Hatze“, kasnije se nastavio svih sljedećih godina kao solistice dječjeg zbora „Srdelice“
Zašto baš operno pjevanje, što Vas je privuklo?
ANTONELLA: Prije bih rekla da je taj „drugi glas ‘čučao’ u meni svih tih godina kao djevojčice solistice i čekao pravi trenutak da ‘izađe van’ i da se pokaže. Naime u mojoj 14-toj godini života za vrijeme jednog školskog nastupa osjetila sam pri pjevanju nelagodu u glasu i nesigurnost za ispjevati najviši ton pjesme ‘tzv. normalnim glasom’. Taj mi se momenat toliko urezao u pamćenje da sam se požalila svojim roditeljima glazbenicima koji su bili toliko pametni i mudri te su mišljenje odlučili zatražiti od velike operne dive primadone gđe. Gertrude Munitić.
Gertruda je tog ljeta imala koncert u Starome Gradu na Hvaru gdje sam ja provodila najljepše dane svog djetinjstva kod none, dide i tete. Zamoljena da ‘presluša’ jednu djevojčicu, odvojila je za mene vrijeme u pauzi svog koncerta. Krenula je pjevati vokalize i rekla: “Hajde dušo sada ti mene imitiraj!” I dok sam ja u sebi mislila ‘ajme kako ću ja sada to’, odjednom je iz mene sasvim normalno krenula ta imitacija odnosno OTKRIO SE TAJ GLAS. Sva oduševljena Gertruda rekla mi je: “Dušo, pa ti imaš prirodno Bogom dan glas, ali i s njim odgovornost da se brines o njemu!” Odmah mi je savjetovala da do svoje 17 godine nastavim glazbeno obrazovanje na odjelu flaute kako bih dobila osnove pravilnog disanja jako važne za sve kasnije učenje solo pjevanja.
Vječno sam joj zahvalna, iskonskoj divi i velikom čovjeku Gertrudi Muntić. Taj naš sudbonosni susret obilježio je nastavak cijelog mog daljnjeg životnog i umjetničkog puta.
Zanimljivo je kako se ponekad sudbina umješa u život i kroji vlastite priče. Sjećate li se svojih prvih profesionalnih nastupa i kako ste se tada osjećali, možete li nam više otkriti o Vašim glazbenim počecima?
ANTONELLA: Naravno, pogotovo kada je život kojeg živite punim plućima glazba, radost, kreativnost, čista ljubav. Od samog početka karijere svaki nastup bio mi je od posebnog značenja. Dobro se odmoriti, naspavati, upjevani glas, pravilni tonovi, na vrijeme ručati i to paziti što jesti, izbor haljine, frizura, cipele, nakit, što će publika reći… Uzbuđenja koja ne prestaju. Kao da svaki put idete stepenicu po stepenicu k’ višem ali mene taj osjećaj i dan danas drži. Svaki nastup i jest važan. Sve su to ‘uspomene’ koje nas obilježavaju i obogaćuju.
No možda bih ipak za početak kao profesionalne operne pjevačice odvojila nastup za vrijeme svog studija opernog pjevanja i magisterija u Rimu 1998. godine u organizaciji našeg veleposlanstva, nakon čega su slijedili nastupi na RAI televiziji, pred Papom Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI (tada Kardinalom Ratzingerom), snimanje glazbene podloge za TV RAI serijal IL GIOCO DI ROULET, pa onda putevima iz Rima prema ostalim zemljama.
Europska turneja s Moskovskim državnim simfonijskim orkestrom te nastupi u prestižnim koncertnim dvoranama kao Tatjana iz opere „Evgenij Onegin“ suradnja s Original Wiener Strauss Cappelle orkestrom iz Beča, koncertni program Canzone Napoletana sa gitaristom Goranom Listešom te mnogobrojne suradnje s glazbenicima iz Europe i Kanade godinama su bili praćeni kao moji glazbeni počeci.
Kakav je osjećaj kada se popnete na pozornicu, jeste li jedna od onih osoba koja ima tremu prije scenskog nastupa?
ANTONELLA: Osjećam veliku odgovornost jer sam potpuno posvećena i predana svom životnom pozivu. Svjesna sam da smo mi pjevači TU NA POZORNICI zapravo kanal protoka radosne energije ka publici ispred nas a koja nas istovremeno motivira da u tom trenutku damo najbolje od sebe.
Glazba je univerzalni jezik komunikacije u punom smislu te riječi.
U potpunosti se slažemo, osvojili ste i brojne nagrade, koliko su Vam one važne?
ANTONELLA: Lijepo je osvrnuti se na svoju biografiju i pročitati kao u ovom mom slučaju osvojena 1. nagrada na RAI TV natjecanju „Pacem in terris“, no istovremeno je to i poticaj da uvijek iznova možete stvarati i dati još više od sebe. Svaki novi koncert, svaki novi susret s publikom i njihovom reakcijom za mene je velika motivacija i nagrada.
Što bi izdvojili kao najveće izazove?
ANTONELLA:To su situacije koje ja zovem „moguće misije u nemogućem“, poput izgubljenog kofera na aerodromu, a sva garderoba i notni zapisi ostali u njemu, noć zarobljena u nesanici, a prva proba s orkestrom u 8 h ujutro, kada nakon 300 km vožnje otkrijete da vam je koncertna haljina ostala doma, a uskoro imate nastup, kada zakasnite na zadnji trajekt za koncert, a onda se kapetan okrene i vrati po vas, kad vam u toku pjevanja mušica uleti u usta, a vi ispred publike ne smijete pokazati tu nelagodu i silni strah u tom trenutku hoćete li uspjeti otpjevati sve do kraja…..
ALI UVIJEK NEKAKO SVE DOBRO ZAVRŠI…VELIKA LJUBAV U MENI SPRAM GLAZBI SVAKI PUT KAO VULKAN PRORADI I SVOJOM LAVINOM EKSPRESIJE PREKRIJE SVE IZAZOVE….
Prošle godine ste predstavili i pjesmu Violina zajedno s Emilom Gabrićem i Josipom Mimicom, koja osim što predivno zvuči, pjesma je mjuzikla Most koji priča i jednu posebnu priču. Hoćete li nastaviti u tom ritmu, kakvi su Vaši planovi i želje za budućnost?
ANTONELLA: U projektu mjuzikla „Most“ uključena sam od samog početka. Gotovo smo blizu njegovom predstavljanju publici i to prvo na prostorima BIH u Mostaru gdje i jest smještena radnja neodobravane ljubavi dvoje mladih za vrijeme rata početka 90-tih ali sa sretnim završetkom. U projektu je uključen veći broj suradnika što u autorskom timu kao i nas glazbenika, a sve već sada pod nazivom Band Aid Most, čiji se songovi mogu vidjeti na YouTube kanalima.
Upravo songovi napisani baš za mene :Mostar, Molitva, L’ispirazione, Violina, Ludi pir, a svi potpisani perom autorskog tima: Emir Kulenović, Aleksandar Valenčić, Slavica Lončarić i Vesna Boinović Grubić su TAJ VJETAR U LEĐA ZA ODVAŽNIJI PRAVAC U KARIJERI KA CROSSOVER (modernom) REPERTOARU kojeg sam kroz 21 godinu svog umjetničkog djelovanja usputno i sramežljivije uz klasiku njegovala.
Nakon 2009 godine kada je izdavačka kuća Scardona prva prepoznala i izdala moj CD Canzone Napoletana posebno sam radosna da je i ovoga puta uz mene u organizaciji koncerta „ LA PRIMAVERA“ 21 godinu s vama 04.04.2019 u MD Lisinski.
Uz retrospektivni glazbeni program i sjećanja te s divnim prijateljima glazbenicima gostima nastavljamo dalje s radošću u neka nova glazbena proljeća.
Pozitivna energija se osjeti, a Antonella je jedna od onih osoba koja pokazuje kako se to živi za svoj vlastiti poziv. Ovim putem želimo joj puno sreće u budućnost i veselimo se vidjeti što je još sve čeka.
Foto: G.I. Tepeš
Pripremila: Stilueta
