Igor Eterović je znanstvenik i planinar koji nakon srednje škole, Gimnazije Eugena Kumičića u Opatiji upisuje diplomski studij filozofije i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Nakon njegova završetka upisao poslijediplomski studij filozofije na Filozofskom fakultetu UNIZG gdje doktorira iz područja filozofije, polja etike s temom „Kant i bioetika“. Kroz svoje obrazovanje, a koje je okrunio doktorskom disertacijom profilirao se u područjima filozofije Immanuela Kanta te bioetike, a u novije vrijeme se bavi intenzivno filozofijom sporta.
Nije zanemarivao ni svoju drugu ljubav: povijest, uporno bilježeći, pišući i obrađujući teme iz lokalne povijesti te povijesti medicine. U sklopu svog radnog mjesta na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci – gdje radi kao docent na Katedri za društvene i humanističke znanosti u medicini. Autor je dviju autorskih te nekoliko uredničkih knjiga. Napisao je preko 30 radova u znanstvenim časopisima, zbornicima radova i uredničkim knjigama. Sudjelovao je i aktivno sudjeluje na brojnim znanstvenim projektima. Rezultate svojih istraživanja izlagao na preko 30 međunarodnih i preko 20 domaćih konferencija te 8 pozvanih predavanja.
Usavršavanje
Usavršavao se kao Fulbright Visiting Scholar 9 mjeseci na Sveučilištu Maryand u College Parku (SAD). Glavni je urednik dvaju međunarodnih znanstvenih časopisa: AMHA – Acta medico historica Adriatica i Jahr – European Journal of Bioethics. Član je uredništva časopisa Synthesis Philosophica, Filozofska istraživanja i Zbornik Lovranšćine. Iznimno je aktivan i angažiran u lokalnim udrugama. Bio je tako u dva mandata predsjednikom Katedre Čakavskoga sabora Lovran. U tri mandata tajnikom Planinarskog društva „Opatija“.
Aktivan je i u brojnim organizacijama na nacionalnoj razini u kojima je bio ili i dalje jest član njihova vodstva. Bio je članom Upravnog odbora Hrvatskog filozofskog društva, dopredsjednik je Upravnog odbora Hrvatskog bioetičkog društva. Član Izvršnog odbora Hrvatskog znanstvenog društva za povijest zdravstvene kulture, dopredsjednik Izvršnog odbora Hrvatskog planinarskog saveza te član Izvršnog odbora Komisije za vodiče Hrvatskog planinarskog sveza itd.
Kako je sve krenulo?
Od malena sam bio uvijek žedan znanja i prije negoli sam naučio čitati temeljito sam prelistavao enciklopedije, geografske atlase… Ta žeđ se samo povećavala i svoju kulminaciju nekako zadobila u formativnom razdoblju života kroz gimnazijske dane. Presudan trenutak, koji je definitivno obilježio sav moj daljnji put bilo je natjecanje iz filozofije u četvrtom razredu gimnazije kada sam naprosto uronio u svijet filozofije, a posebno u misao Immanuela Kanta.
S obzirom na moje aspiracije prirodno se nametnuo izbor studija: ne postoji ništa što se ne može isfilozofirati, odnosno ništa što nema neku svoju povijest – stoga je bilo jasno koji je najširi studij koji mogu upisati i tako sam otišao u tom pravcu. Možda je to začudno reći, ali vjerojatno od prvog bavljenja filozofijom Immanuela Kanta, dogodilo se ono što će neki filozofi reći da je prirodno: svatko nađe filozofa kakav mu samome paše. Tako me već od tih prvih koraka pratila kantijanska studioznost, metodičnost i posvemašnja glad za širenjem spoznaje. Tako da nekako vjerujem da je moj put otud bio već nekako zacrtan.
Kasnija događanja, kao što je pisanje diplomskog rada, odnosno doktorske disertacije na kantovsku temu su samo usidrile i fokusirale to stremljenje. Svakako je svemu tome morala prethoditi i institucijska podrška koju sam, najmanje se tome nadajući, upravo kao filozof i povjesničar dobio na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, kojemu je trebao baš moj profil za grupu etičkih predmeta, odnosno povijesnomedicinskih predmeta. Tu je prirodno uz nastavni krenuo i moj znanstveni put u ozbiljnijem smjeru.
Igor Eterović u znanosti
Radeći u prilično stimulativnoj atmosferi tako sam vrlo skoro počeo sam objavljivati i okušavati se na znanstvenim konferencijama te upisavši posliejdiplomski studij još fokusiranije počeo raditi. Paralelno sam se okušao u osnivanju i vođenju lokalnog znanstvenog časopisa Zbornik Lovranšćine gdje sam praktički počevši od nule najviše naučio o znanstvenom uređivanju te zbog tog iskustva dobio povjerenje da preuzmem dva međunarodna fakultetska časopisa, kojima sam i dan-danas glavni urednik. Riječ je naravno o časopisima AMHA – Acta medico historica Adriatica i Jahr – European Journal of Bioethics.
Ambiciozno sam krenuo u njihovo osnaživanje i etabliranje na međunarodnoj razini. To je polučilo uključenje u respektabilne baze i opću percepciju obaju časopisa u povijesno medicinskoj, odnosno bioetičkoj znanstvenoj zajednici. Rad na časopisima definitivno oduzima velik dio mog posla i koliko god to u striktnom smislu riječi nije znanstveni rad, već je stvaranje uvjeta za znanstveni rad. Sad mogu komotno reći u jednoj retrospektivi da vjerojatno moj rad na sva tri spomenuta časopisa je trenutno moj najveći doprinos znanosti koji ću teško ičime premašiti.
Naime, odgovorno vođenje časopisa podrazumijeva kreiranje standarda cijelim poljima i područjima. Ja se svakako usuđujem reći da sva tri časopisa to danas čine. Bilo da je riječ o načinu valorizacije lokalne baštine (čemu najbolje svjedoči prepoznavanje Zbornika Lovranšćine od strane Općine Lovran kao projekt od posebne važnosti za Općinu) do postavljanja standarda u povijesti medicine s AMHA-om ili pak prilog oblikovanju i konceptualizaciji cijele jedne bioetičke discipline s Jahr-om.
Projekti
Od konkretno mog znanstvenog rada, kao suradnik sam uključen na jednom projektu Hrvatske zaklade za znanost koji je dio šire istraživačke priče o istraživanju tradicije europske intelektualne tradicije u bioetičkoj disciplini. Ambicija mi je svakako prijaviti svoj projekt s prvim otvorenim natječajem. On će ići još korak dalje i ukazati na važnost i mjesto mikroregije u stvaranju bietičkog senzibiliteta. Ono čime sam trenutno dosta zaokupljen zapravo je proizašlo sasvim slučajno iz jedne moje strasti i aktivnosti u slobodno vrijeme.
Znajući koliko sam strastven planinar kolege su me pozvali da napišem esej na tu temu za jedan zbornik o filozofiji sporta što sam rado i učinio. Nisam ni slutio u što će prerasti taj skromni prilog filozofiji planinarenja. Aktivno sam se uključio vrlo brzo u važne konferencije iz filozofije sporta i počeo pisati o toj temi. Nadam se uskoro zaokruženju jedne knjige na tu temu.
Slobodno vrijeme
Kao što se iz prethodnoga da naslutiti planinarenje je moja najveća strast. U svakom smislu te riječi! Osobno planinarim kad i kolikogod stignem, većinu vremena sa suprugom i djecom nastojim provesti u planinama, osobno sam se stručno usavršavao u mnogim segmentima: penjačke škole, tečajevi za vodiče itd., sudjelujem u realizaciji ili vodim planinarske škole u matičnom mi Planinarskom društvu „Opatija“ (opće planinarske škole, male planinarske škole) te sam uključen i organizacijski na svim razinama (od toga da sam bio dugogodišnji tajnik matičnog planinarskog društva do mog angažmana na razini Hrvatskog planinarskog saveza u nekoliko segmenata).
Ono što je važno istaknuti jest to da mislim da ovako dinamički način rada i života ne bi bio moguć bez poticajne okoline moje obitelji, supruge Ivane koja je više nego podrška i oslonac te kćerima Luciji i Emi koje su nepresušan poticaj i temeljna motivacija za biti bolji u svakoj sferi svog života.
Vizija
Što god radili i čime se god bavili važno je biti sretan u tome. I raditi to iskreno, s ljubavlju! Radimo da bi živjeli, a ne obrnuto. Stoga, ono što je važno, a što mi svakodnevno potvrđuje moj znanstveni i filozofski svijet kojega sam dio. Jednako tako i moj strastveni planinarski život jest jedinstvena sposobnost svakoga od nas da pomičemo granice. Hrabro prigrabimo tu slobodu koju imamo!
Granice postoje i zato ih pomičimo – tu se ogleda veličina naše vlastite slobode!
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Nikolina Filipović
Hvala Studentski centar Rijeka
Jeste li pročitali prošlotjednu kolumnu? – Grad znanja: Kava, kolač, STEM Luke Grbčića