Izvanredna profesorica, doktorica društvenih znanosti, koja nakon srednje Ekonomske škole u Rijeci upisuje Filozofski (u to vrijeme Pedagoški) fakultet u Rijeci. Kroz školovanje profilirala se kao vrsna nastavnica i znanstvenica u polju psihologije, te grani opće psihologije. Stvara u svojem kabinetu Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci na kampusu. Nositeljica je brojnih kolegija iz područja psihologije, budućim odgajateljima i budućim učiteljima te je sudjelovala na mnogobrojnim projektima, a posljednja tri se odnose na psihologiju dobrobiti djece i mladih.
Kako je sve krenulo?
Od malena bila sam vrlo tiho i povučeno dijete, ali vrlo, vrlo, vrlo radoznalo dijete, koje je onda često radi te svoje radoznalosti upadalo u različite nevolje. Naime, potječem iz vrlo skromne i radničke obitelji, gdje su rad, pravednost, poštenje i stroga disciplina bili na prvom mjestu te predstavljali temelj svega. Pa tako, u okviru strogog odgoja, malo toga se smjelo pitati i raditi, a znatiželja je bila veća od mene same.
I dan danas je znatiželja veća od mene same!
Sjećam se jednom na selu s roditeljima, silno me zanimalo što kokoši rade u kokošinjcu, o čemu pričaju, čime se bave, što tamo skrivaju…? Previše je to bilo pitanja koja nisam mogla zaboraviti, te kad su se obitelj i rođaci svi za popodnevom kavom okupili dalje od kokošinjca, krenula sam u istraživanje. Kako sam krenula? Istim putem kuda su išle i kokoši – malim, uskim, klizavim ljestvicama za koje je bezbroj puta čula da ih ne koristim jer su opasne, sklizave… Krenula sam polako i bila presretna što dolazim do otkrića, no dogodilo se upravo ono na što su me roditelji i rođaci upozoravali – poskliznula sam se na ljestvama koje su se izmaknule i ostala visiti malom glavicom u otvoru kokošinjca s nožicama izvan njega. Na svu sreću, sestra, sestrične i bratići su vidjeli što se dogodilo i zvali odrasle u pomoć jer sam na otvor kokošinjca bila naslonjena dušnikom koji je bio opasno pritisnut… Dobila sam prilične batine jer sam bila neposlušna, ali istovremeno i sretna, jer sam vidjela što kokoši rade!
Kao dijete, ljeta sam provodila s roditeljima, mlađom sestrom i širom obitelji u Drežnici gdje su mi najveća zanimacija bile žabe i skakavci koje sam proučavala; od čega su građeni, zašto su takvi kakvi jesu, te sam nerijetko bila u kazni jer sam ih hvatala i proučavala. Iz moje dječje perspektive, nikad nisam razumjela kako to da odrasli ne razumiju da ja to toliko toga želim znati…
Nisam voljela ići u vrtić. Majka mi je prepričavala kako bi me kod istog radijatora kod kojeg me je ostavila rano ujutro u vrtiću prije odlaska na posao, tamo i našla kada bi se vratila po mene nakon posla. Sjećam se osjećaja usamljenosti u vrtiću u kojem jednostavno ništa nisam voljela. A onda sam došla u osnovnu školu gdje sam bila presretna jer sam školu vidjela kao neko čarobno mjesto u kojem se događa znanje, u kojem sve ono što se ona stalno pitam u vezi puno stvari, događa, a to je čarolija. Izrazito sam voljela školu i sve u vezi škole – školski pribor, školske klupe, sve svoje učitelje i učiteljice, sve svoje prijatelje iz svojeg i drugih razreda. U osnovnoj školi sam često pomagala svima u razredu. Jednom kada su došli novinari Novog Lista ispred Osnovne škole Kantrida i željeli porazgovarati s nekoliko učenika o tome kako su proveli ljeto i što očekuju sada na početku školske godine ja sam presretno pričala o tome kako volim ljeto, more i sunce, ali kako sam jedva čekala da počne škola – članak je izašao u Novom listu sutradan i mnogi su me u razredu dugo zadirkivali u svezi toga što sam rekla.
Pri izboru srednje škole mogla sam birati jer sam bila izvrsna učenica, a kako je tada Ekonomska srednja škola bila na boljem glasu od Pedagoške srednje škole (danas Prva riječka gimnazija), upisala sam tu školu. Naime, roditeljima je bilo jako važno da se radi o pristojnoj školi, nakon koje će dalje moći nastaviti fakultetsko obrazovanje. No, nisam mogla zamisliti da radim kao ekonomist ili nešto tome slično, pa sam upisala smjer Inokorespondent, jer je taj smjer imao predmete Psihologiju i Povijest umjetnosti. I upravo sam kroz te predmete u srednjoj školi otkrila što zapravo želim. Premda sam o tome što studirati dvojila do samih upisa na fakultet. Prevagnula je psihologija. Roditelji, pogotovo otac, nisu bili zadovoljni mojim interesima, budući da niti u jednom niti u drugom području nisu vidjeli neku svjetlu budućnost zbog slabih mogućnosti zaposlenja.
Već na prvoj godini studija otkrila sam svoju zaljubljenost u znanost, te pokušaje da se znanstvenim metodama dođe do nekih odgovora o ljudskoj prirodi i o različitim temama iz područja društvenih znanosti. Tijekom i nakon studija volontirala sam u sustavu zdravstva i osnovnog školstva. Tako sam svoje radno iskustvo prije rada na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, gdje radim posljednjih 15 godina, stekla na poslovima u dječjem vrtiću kao odgajateljica, u osnovnoj školi, srednjoj školi, udruzi za pomoć djeci oštećena vida, na poslovima tržišnog ispitivanja tvrtke Pliva, te poslovima psihologa u Centru za socijalnu skrb, Centru za prevenciju i liječenje ovisnosti te Rektoratu Sveučilišta u Rijeci. Sa svojim sam se istraživačkim idejama javila profesorima riječkog Odsjeka za psihologiju, no nisam naišla na pozitivan odgovor i podršku. To me je malo pokolebalo, no ne zadugo. Odlučila sam štedjeti za upis na poslijediplomski magistarski studij u Zagrebu te se pritom odrekla niza stvari u kojima su moji vršnjaci uživali. Ali nije mi žao. Sa svojom sam istraživačkom idejom otišla na razgovor sa budućom mentoricom prof. dr. sc. Meri Tadinac, koja se oduševila i postala mi izvrsna podrška za ovaj važan korak. Magistarski studij bio je vrlo trnovit budući da je bilo iznimno teško studirati uz rad, kada nisam imala podršku radnog okruženja te sam za dvotjedne boravke u Zagrebu morala koristiti svoj godišnji odmor.
Magisterij sam branila trudna te sam par mjeseci nakon obrane magisterija udala i rodila prekrasnu djevojčicu. Godinu dana nakon toga sam rodila svojeg dječaka, te upisala i nakon 4 godine završila doktorski studij psihologije.
Suprug mi je bio i jest iznimna podrška, od prvog dana. Cijelo svoje znanstveno napredovanje nakon diplomskog studija uspjela sam završiti izvan sustava akademske zajednice, samofinancirajući se, što nije bilo nimalo lako, ali se isplatilo.
Vaš znanstveni rad danas?
Danas sam izvanredna profesorica doktorica znanosti, radim i djelujem pri Učiteljskom fakultetu u Rijeci te sam ispunila je uvjete za izbor u zvanje redovitog profesora. Aktivna sam članica Hrvatskog psihološkog društva, Hrvatske psihološke komore, te Europskog udruženja za socijalno-emocionalne kompetencije. Obnašala sam funkciju prodekanice za razvoj studijskih programa i osiguravanje kvalitete Učiteljskog fakulteta u Rijeci, šefice Katedre za obrazovne znanosti, članice Odbora za kvalitetu Učiteljskog fakulteta, članice Sveučilišnog odbora za kvalitetu, članice Etičkog povjerenstva, članice Povjerenstva za programe kreditiranja studenata te Erasmus koordinatora. Napisala sam i objavila ukupno 130 znanstveno-stručnih radova, jednu autorsku knjigu i tri uredničke knjige te tri skripte. Ukupno brojim 135 izlaganja na različitim domaćim i stranim znanstveno-stručnim skupovima. Do sada sam mentorski vodila 50 studenata na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini. Članica sam dva strana i jednog domaćeg uredništva znanstvenog časopisa, te sam bila suradnica na različitim znanstvenim i stručnim projektima. Dobitnica sam nekoliko priznanja Sveučilišta u Rijeci te nekoliko kao izvrsnog recenzenta časopisa Personality and Individual Differences, Dobitnica sam Nagrade za znanost Zaklade Sveučilišta u Rijeci, u području društvenih znanosti 2015. godine te Nagrade Sveučilišta u Rijeci za nastavnu izvrsnost 2017. godine. Upravo ovaj mjesec mi izlazi urednička knjiga: „Psihologija privrženosti i prilagodba u dječjemu vrtiću – Psihologija dobrobiti djece vol. 1“.
U slobodno vrijeme…
U slobodno sam vrijeme potpuno posvećena svojoj obitelji, suprugu i svojoj djeci, sada adolescentima koji mi znače sve. Tako da uvijek nastojim organizirati neke zajedničke aktivnosti i zajedničko provođenje vremena sa svojim bližnjima. Živim u kući s okućnicom i nekoliko životinja: psom, papigom i kornjačom. Nikad nije dosadno i zapravo uvijek mi nedostaje još par sati tijekom dana za kreativno sanjarenje, dobru ne-stručnu knjigu ili glazbu. Umjetničko viđenje stvari oko nas mi je jako važno, bez obzira na to kako je artikulirano (kroz sliku, glazbu, knjigu…). Posljednjih nekoliko godina bavim se intenzivno body-tehnikom koja me relaksira. Volim svoj uski krug prijatelja i obitelj te kuhanje za njih. Slobodnih dana baš i nemam jer uvijek imam nešto zanimljivo za pročitati, raditi, napisati, proučiti, putovati, ili brinuti se za nekoga.
Za kraj…
Ljudi imaju neopisivu ljepotu u sebi i snagu! Ja sam je nekako oduvijek vidjela u ljudima, a svakim danom vidim je sve više i više. Uvijek imam potrebu da pomognem onome tko stječe dojam da je nema, da ju pronađe i vidi. Uvijek sam na strani ranjivih. Ja sam cijeli svoj život, pa i sada, stalno u nekoj situaciji borbe i dokazivanja i sve što sam radila do sada je to da nisam odustajala od svoje vizije. Nije bilo lako i s vremena na vrijeme je prilično teško, ali je važno pronaći vlastiti put i način da doprinesemo životu. Taj put nas i izgrađuje.
Zato mislim da je jako važno da znamo da imamo viziju, da ju ne prestajemo tražiti, te nakon što je pronađeno, slijedimo na vlastitu i dobrobit drugih.
Bit je u davanju i pružanju drugima, te u tome da to činimo najbolje što možemo. Pritom su vrijednosti kao što su: hrabrost, autentičnost, poštenje, odgovornost, solidarnost i pomaganje drugima neizmjerno važni, te ove vrijednosti treba nastojati očuvati i na njihovim temeljima graditi sebe, te ih dijeliti s drugima.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Petra Šporčić
Zahvala: Studentski centar Rijeka
