Ivan Šoša rođeni Zadranin, inače iz Preka, na otoku Ugljanu 1998. došao studirati na Medicinskom fakultetu u Rijeci, nakon završene Opće gimnazije u Zadru. Medicina je oduvijek bila njegova velika želja, te kao i svi koji ostvare svoju želju, sretan je što ima priliku „ostvarivati“ se. Od studenta, preko znanstvenog novaka, doktoranda, poslijedoktoranda i trenutno docenta. Kako se nakon studija opredijelio za „život“ na sudskoj medicini, stalno je usavršavao ona znanja koja su u sudskoj medicini potrebna. Tjelesni invaliditet koji se dogodio na samom kraju studija uvelike je obilježio sva njegova profesionalna razdoblja, no on ga iznimno rijetko percipira kao nesreću. Ukratko, to je stanje koje mu je zatvorilo jako puno vrata, ali isto tako otvorilo mnoga za koja nije ni znao da postoje.
Kako je sve počelo?
Od malena sam fantazirao o „znanosti“, kao student bio demonstrator na Zavodu za anatomiju i kasniji razvoj događaja je više-manje bio neminovan. Na „sudsku“ sam došao u veljači 2008., činilo mi se to kao najbolji mogući put k ostvarenju sna, a već prije invaliditeta pokazao sam želju da se zaposlim na sudskoj. Tada sam mislio: upisati ću poslijediplomski te istraživati nešto interesantno. Uz moje „izmijenjeno“ stanje, i konstantne najave „evo samo što nije“ pokretanja DNA laboratorija – rad na sudskoj se činio sasvim logičnim. Kako se taj laboratorij nikako nije pokretao narednih nekoliko godina, a toksikologijom se nije bilo uputno baviti, i što mi je preostalo osim pisati. Budući da sam u to vrijeme bio upisao poslijediplomski doktorski studij, morao sam, kako bih zadovoljio kriterije studija, objaviti i određeni broj radova iz teme doktorata. I tako je to krenulo, do danas sam napisao oko 70 radova, 40-ak ih je u „relevantnijim bazama“. Kao nastavnik na sudskoj medicini, ali i ranije, kao komentor vodio sam 6 studentskih diplomskih radova. Sudjelovao sam na dvadesetak međunarodnih konferencija. Bio je dosta velik izazov uvjeriti ljude da ja zbilja mislim ići, recimo, u Pariz. I tu valja istaknuti slobodoumnost Medicinskog fakulteta, tj Uprave, koja me zaista, u svim mojim „pothvatima“ bezrezervno podržavala.
Na većini radova ste prvi autor, što to znači?
Pa, prvi autor je obično „idejni začetnik“ rada, ali i samo oni radovi na kojima ste prvi autor služe vam za napredovanje u sustavu znanosti. Tako sam ja svojim radom došao do onolikog broja publikacija koliko ih ima veoma radišan profesor u trajnom zvanju pred mirovinu. Dakle, u sustavu znanosti dostigao sam nekakav plafon. Stoga sam odlučio tražiti specijalizaciju bez obzira na invaliditet. To je, zapravo, prirodna stepenica u razvoju svakog liječnika koji se bavi granom medicine iz koje postoji specijalizacija. Uostalom, budući da je sudska uvelike evoluirala od noža i kamenog stola, postoji mnogo stvari mnogo stvari koje može raditi i osoba u s invaliditetom. Tu svakako treba spomenuti i zahvaliti Ministarstvu zdravstva, koje je svojim djelovanjem pokazalo da dijeli moje mišljenje, te je prepoznalo i podržalo takvu ideju. Važno je naglasiti da tu specijalizaciju nisam dobio po nikakvoj posebnoj proceduri. nego u posve legitimnom postupku kojeg je proveo Medicinski fakultet. Stoga bih ovom prilikom želio apostrofirati kako se budućnost Medicinskog fakulteta, njegova strategija razvoja; i krajnje pojednostavljeno – gdje će i što tko raditi; kreira u Rijeci na adresi Braće Branchetta 20. Nikako u mekoj mahali!
Vi ste jedini specijalizant sudske medicine koji je u invalidskim kolicima u svijetu?
Zamislite da plaćate studij 10000 eura godišnje i da vam sudsku predaje docent anatomije. Specijalizacija je samo jedna dozvola da se bavite time čime biste se htjeli baviti, ne moja halucinacija, već potreba institucije. Ne radi se ni o kakvoj taksativno-normiranoj suma novih znanja, pogotovo ne u slučaju osobe (mene) koja je u tom sustavu gotovo 12 godina. Zapravo je to garancija da će vas se pustiti na miru i denunciranje takve garancije je, zapravo, infantilna demonstreacija sile. Osim moje specijalizacije, u prilog pomicanja granica baš u Rijeci, baš na mom zavodu i na fakultetu na kojem radim ide i činjenica da naš zavod ima gotovo trideset publikacija više nego zavod u Zagrebu. Dakle, Rijeka uvelike nadmašuje učinak Zagreba. s mojim radovima. Međutim, ako se mene izdvoji iz ove statistike, Zagrebačka sudska i tu dolazi na prvo mjesto. Usprkos činjenici da oni imaju profesore koji su objavili 5-6 radova u deset godina. Kod nas svaki, ali baš svaki, nastavnik je kroz isto to razdoblje napisao više od 15 radova.
Nizu stvari u kojima je Rijeka „broj jedan“ svakako treba pridodati i činjenicu da imamo dva najpubliciranija stručnjaka u kategoriji forenzičke antropologije u Hrvatskoj.
Rijeka ima i subspecijalizanta iz forenzičke antropologije, što Zagreb recimo, nema. Mi jedini u regiji, a vjerojatno i u Europi imamo laboranticu koja se neprestano educira, u koju ulaže fakultet, ali i ona sama; sudjeluje na kongresima, predaje, strašno je aktivna u stručnim društvima.
Vaše vizije za dalje?
Vizija je svakako na sudskoj, u biti na Medicinskom fakultetu kao specijalist sudske medicine. Ukratko, posao u suvremenoj, razvojno održivoj grani kliničke medicine koja je utemeljena na znanosti, s ciljem da što potpunije zadovolji nastavne, znanstvene i stručne potrebe Medicinskog fakulteta i ostatka lokalne zajednice. Nedavno sam, za potrebe jednog izlaganja koje sam pripremao, analizirao naših publikacije i uočio sam jednu stvar koja mi se čini prioritetom u izgradnji sudske medicine – materijalizirana suradnja. Bilo unutar institucije, bilo s drugim ustanovama. Evo, upravo je u tijeku jedna divna suradnja kolega sa zavoda za sudsku medicinu u Zagrebu i našeg Zavoda. Takve suradnje nije bilo od osamdesetih i ponosan sam što joj je okidač bila moja specijalizacija. Ali, kad se to završi – što će od te suradnje ostati? I zato mislim da je ovo iznimna prilika da se ta suradnja materijalizira. Voditelj programa specijalizacije ujedno je i voditelj DNA laboratorija u Zagrebu. A podsjetiti ću vas da je pokretanje takvog laboratorija i bio jedan od mamaca da se odlučim baš za sudsku. Uz ovaj laboratorij postoji još čitav niz stvari u kojima bi nas kolege iz Zagreba mogle „postaviti na noge“ i ovdje iz moje specijalizacije treba izvući maksimum.
Za kraj ću vam navesti jednu misao koju znam koristiti u Engleskom originalu. Nisam došao do ovdje da bih ovdje i stao.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Deny Balaban
Hvala slastičarnica Cacao
