*Pogledati život u lice, uvijek, gledati život u lice, i prepoznti ga kao ono što jest….naposljetku, voljeti ga kao ono što jest, a potom ga odložiti.* Virginia Woolf
Darija Žmak Kunić je umjetnica koji stvara uglavnom u području umjetničkog objekta – instalacije i skulpture, no njena praksa uključuje i eksperimentalni zvuk, video instalacije, crteže, eksperimentalne kratke filmove i performance. Nakon završene osnovne škole u Opatiji upisala je Prvu riječku hrvatsku gimnaziju u Rijeci gdje je maturirala 1997. godine. Iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je diplomirala 2003. godine na nastavničkom odsjeku u kiparskoj klasi profesora Mire Vuce. Za diplomski rad Hiperinfotrofija primila je pohvalu Akademije, a s istim ciklusom skulptura predstavlja se na prvoj samostalnoj izložbi 2002. godine u galeriji SC, Zagreb. Godine 2005. odlazi u Ljubljanu na poslijediplomski studij na Sveučilište u Ljubljani. Za vrijeme studija dodijeljena joj je stipendija Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta Republike Hrvatske. Tijekom MA programa iz kiparstva na ALUO u Ljubljani izlaže samostalno i grupno, uglavnom skulpture i instalacije koje kombiniraju više medija. Godine 2008. magistrirala je umjetnost, smjer kiparstvo, u klasi prof. Jože Baršija na Akademiji za likovnu umetnost in oblikovanje u Ljubljani. Stječe titulu magistrice umjetnosti. Od 2005. godine, živi i radi u Volosku (Opatija) gdje vodi privatnu atelje-galeriju. Status samostalne umjetnice imala je sve dok se nije zaposlila kao docentica na Katedri za kiparstvo pri Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Godine 2018. dobila je nagradu za Nastavnu izvrsnost na Sveučilištu u Rijeci. Žmak Kunić od 2000. godine kontinuirano izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Njena umjetnička praksa uključuje i sudjelovanje na brojnim žiriranim i koncepcijskim izložbama, na kojima izvodi site-specific radove i kolaborativne akcija i produkcije. S radom Mjesečarke 2009. sudjeluje kao hrvatski predstavnik u području vizualnih umjetnosti na 14. bijenalu mladih Europe i Mediterana u Skopju. Za svoj je rad nagrađivana. Udana je i majka je dvoje djece.
Kako je sve krenulo?
Darija u zemlji Čudesa
Započela bih s rečenicom iz moje omiljene priče iz djetinjstva Alice in Wonderland: *I know who I was when I got up, but I think I must have been changed several times since then.*
Nisam jedna od onih koji za sebe kažu da su se rodili s kistom u ruci, prije bih se opisala kao veoma znatiželjnom osobom koja je od malena voljela različita područja. Posebno su me obilježili: biologija, sport i umjetnost koji su se tijekom mojeg odrastanja izmjenjivali, ali i često preklapali. Sjećam se da sam u jednom periodu, negdje s 12 godina istovremeno plesala balet, igrala vaterpolo, pohađala likovni tečaj i tečaj gitare, te se natjecala na državnom natjecanju iz biologije s kojeg sam se vratila s medaljom oko vrata.
Što se tiče sportskog života, posebno sam ponosna na osvojeni kup Hrvatske s mojim vaterpolisticama tzv. Rožicama iz ŽVK Primorja; na zlatnu medalju iz badmintona iz 2009. u sklopu rekreacijskog turnira u Opatiji, a bilo je tu i nekoliko medalja iz rekreacijskog skijanja u mlađim danima. U kasnim dvadesetima upisala sam školu snowboarda, a prijateljica Nina Božanić upoznala me sa čarima ski lifta na Puntu. U bližoj prošlosti posebno me razveselio trenutak kada sam uz podršku prijateljice Ivone Šabarić Rubeša istrčala Zagrebački polumaraton 2018. godine. U predškolskim danima jedan period sam živjela u Sloveniji što je vjerojatno utjecalo na činjenicu da sam više jesensko-zimski tip, koji i danas obožava divljinu, planine, šumu i snijeg.
Umjetnički život mi se prišuljao nekako polako i neobavezno. Crtala sam oduvijek, ali onako usput, između dva treninga i ostalih školskih aktivnosti. Danas sam gotovo sigurna da je presudan trenutak bio kada me je moja omiljena umjetnica i profesorica iz likovnog u osnovnoj školi, Branka Marčeta Gregurić pozvala da se pridružim batik-likovnoj skupini. Oslikali smo tada cijelu školu. Veliku važnost je odigrala i profesorica u gimnaziji Vesna Sršić koja je dala podršku mojoj inicijativi subotnje batik radionica za moje srednjoškolske kolege.
Tijekom gimnazijskih dana upisala sam likovni tečaj kod ak. kip. Tatjane Kostanjević koja me uvela u svijet kiparstva i potakla na razmišljanje o upisu na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Ima jedna anegdota iz tog perioda. Sport je zaslužan za umjetnost u mom životu. Moj gimnazijski profesor iz tjelesnog odgoja vidio je u meni potencijal za atletiku i tjerao me da dodatno treniram trčanje s preprekama na Kantridi i da se natječem za PRHG. Međutim nakon jednog napornog treninga rasplakala sam se pred njim i rekla mu da ne želim trčati, već da želim biti umjetnica i upisati Akademiju. Čovjek me je istog trenutka utješio i rekao da će mi pomoći. Nazvao je svog školskog prijatelja u Zagreb i najavio me kao “jednu malu talentiranu za Akademiju”. Nisam se još bila ni snašla oko svega, a već sam svoje radove pokazivala u atelju ak.slik.Damiru Sokiću (kasnije ću saznati da je renomirani umjetnik i profesor na ALU).
Tijekom studiranja obilježile su me mnoge osobe posebno moji dragi profesori. Prije svega tu je ak.kipar Miro Vuco u čijoj sam se kiparskoj klasi formirala. Uz njega, posebno sam zahvalna da sam imala priliku učiti od velikana hrvatske umjetnosti kao što su: Stjepan Gračan, Lovro Artuković, Ines Krasić, Peruško Bogdanić, Jadranka Damjanov, Ivan Ladislav Galeta, Radovan Ivančević,…Dobro sam se zabavlja sa svojim studentskim prijateljima: Gordanom Meštrović, Martinom Mezak, Ivanom Fijolićem, Ivom Pasarić, Hrvojem Majerom, Igorom Pauškom, Ninom Šimunović. Ipak najveća podrška tada bila mi je moja nezamjenjiva cimerica Ksenija Orelj koja je na Filozofskom fakultetu studirala pov.umjetnost i njemački jezik. Neumorno tulumarenje, ali i odgovorno učenje bili su nam zajednički. Senči je bila i ostala moja podrška i snaga u svemu. I dan danas, i kad smo blizu i kad smo daleko, tu smo jedna za drugu i to je neprocjenjivo bogatstvo. U razvoju umjetničkog puta bodrili su me i moja dva brata Marko i Lovro, čija su tehnička znanja i programerske vještine bile presudne za neke moje umjetničke radove. Najviše sam zahvalna što sam odrasla uz roditelje, Delmu i Vladu, koji su moja najveća potpora u rastu i razvoju, moje zaleđe, vjetar u leđa, oslonac duši. Usprkos svim teškoćama koje su imali, omogućili su mi djetinjstvo protkano učenjem i vjerovanjem, bogatim sadržajima i poticajnom okolinom.
Jučer, danas, sutra – umjetnički život i rad u akademskom okruženju
Otvorenosti i fleksibilnosti prema kontekstu, uz veliku dozu iskrenosti prema sebi i drugome, najviše me poučio Jože Braši, profesor iz Ljubljane u čijoj sam kiparskoj klasi magistrirala. Prepoznao je moj unutarnji nemir i usmjerio je moj umjetnički put. Od tada djelujem izvan dominantnih društveno-kulturnih centara, umjetnički sam odmaknuta od aktivne participacije u društvenim zbivanjima, okrenuta više introspekciji, istraživanju i poniranju u vlastiti svijet – bilo snova, osobnih transformacija ili pak nesvjesnog. Različitim oblikovnim i medijskim alatima, autoreferencijalni pristup vodi me na putovanje u bogati i neistraženi svijet podsvijesti, kolektivnog nesvjesnog i arhetipskih simbola. Pritom ne napuštam teme vezane na društvenu ulogu žena kroz koje istražujem višeslojnost vizualnih kodova i način na koji oni odgovaraju i dešifriraju naše razumijevanje. Istraživanje osobnosti i identiteta, memorije i individualne mitologije, često je mojim radovima izraženo interaktivno te posredstvom više medija. Snažne žene, velike umjetnice čiji rad posebno cijenim su: Mona Hatoum, Louise Bourgeois, Kiki Smith, Rebecca Horn…
Moja posljednja izložba pod nazivom Renewal/Obnova bila je u listopadu 2020. u galeriji VN u Zagrebu, gdje su sa mnom izlagale i moje diplomantice Ela Štefanac i Nives Žarković (https://radio.hrt.hr/aod/renewal-josko-bace-marko-tadic/359300/). Aktualno stvaralaštvo vezano je uz istraživanje koje spaja umjetnost, intuiciju i Nano znanost, no o tome nekom drugom prilikom. Osim umjetničkog istraživanja, rada i stvaranja, moj posao i djelovanje je posvećeno i kulturnoj animaciji te uključivanju lokalne zajednice i različite publike u interaktivne umjetničke aktivnosti koje se bave idejama o zajednici, kretanju, održivosti i umjetnosti. Osnovala sam udrugu Srce za Volosko koja ima za cilj promovirati umjetnost i znanost u kontekstu održivog razvoja u lokalnoj zajednici.
Studenti koji prate svoje snove
Od 2005. kao vanjska suradnica radim na Akademiji primijenjenih umjetnosti, gdje se 2017. zapošljavam kao docentica na Katedri za kiparstvo. Kao profesorica rastem i učim zajedno sa svojim studentima. Učim ih da su trud, zalaganje i posvećenost važni za ostvarivanje svojih snova. Svi moji studenti, bivši i sadašnji, moja su velika inspiracija i rad s njima učinio me boljom osobom. Posebno mjesto u srcu zauzima moja prva diplomantica Ela Štefanac koja se jednako hrabro borila za mene, kao i ja za nju. Danas smo prijateljice i umjetnice koje zajedno izlažu. Nives Žarković je moja studentica na čiju sam hrabrost posebno ponosna. Rino, Paola, Višnja, Marko, Antun, Dijana, Luce, Gloria, Ivan, Lucija, Ivona, Erika, Lora, Katarina, Tea,… svi redom dobri, odvažni, hrabri i talentirani. Svima im je zajedničko da prate svoje snove. Svijet je zbog njih bolje mjesto.
Obitelj i prijatelji – neprocjenjiva snaga zajedništva
Ljubav mojih roditelja, nonića, tete Mimi i cijele obitelji, kao i ljubav prijatelja moje je najveće bogatstvo. U našem zajedništvu nema povlaštenih i odbačenih. Najveća životna sreća mi jest što sam majka dvoje djece. Sretna sam kada s njima, suprugom i psom provodim vrijeme u prirodi. Sretna sam kada otplovimo na Susak, šećemo šumom Ćićarije ili sadimo u našem vrtu. Često zajedno kuhamo i radimo kolače. Iako je slobodno vrijeme luksuz, nastojim ga kvalitetno provesti i s prijateljima. Sretna sam što sam okružena velikim brojem prijatelja i što je moj vrt uz more ispunjen druženjem, odmaranjem, smijanjem i blagovanjem uz meni drage ljude (Natašu, Jadrana, Ivone, Mirnu, Kseniju, Ivu, Dražena, Herege…). Svi moji strahovi i strepnje nestanu u trenutku u kojem dogovorimo neko od skijanja, planinarenja ili neobveznog druženja. Kad se zaželim samoće trčim, čitam, stvaram, šećem psa, sadim. Velika podrška mi je i suprug Sanjin Kunić. Zajedno smo prošli puno lijepih i sretnih trenutaka, ali i teških iskušenja i tuga. Naša je zajednica imala svoje krize. Izdržali smo pragove svoje “ljudskosti” i danas smo više nego ikad podrška jedno drugome. On je moja motivacija, nadahnuće i snaga kad posustanem. Ostavlja mi dovoljno prostora za razvoj svih mojih potencijala.
Dominikanac i profesor Marijan Jurčević, poznat i po svojim djelima koja se među ostalim bave i graničnim pitanjima između vjere i razuma, u knjizi «Čovjek biće budućnosti» piše o kineskoj poslovici koja kaže da ako zajašeš tigra, trebaš naučiti ostati na njemu, jer ukoliko siđeš, tigar će te pojesti. Tako je i danas s nama, zajahali smo «tigra» i ne možemo više s njega dole. Trebamo naučiti jahati.
Pandemijsko vrijeme promijenilo je moje ponašanje i viziju. Danas živim zahvalna za svaki trenutak proveden sa svojom obitelji, prijateljima i kolegama. Odvajam vrijeme za učenje, stvaralaštvo, smijeh, druženje, ljubav i praštanje. Sigurna sam da su, u vremenu u kojem živimo, učenje, vjera, ljubaznost i dobrota investicije koje se isplate.
*Za hrabrost ne postoji druga šansa. Uvijek samo prva. Trajna i vječna
Neuništiva
Hrabrost je ljubav. Nisu to djelomični sinonimi,
Te riječi nemaju značenjskih razlika, a osjetljive oči vide i da se isto pišu.
Kad udahneš ljubav, tada znaš što je hrabrost.*
Lea Stoiljković Medved
Tekst iz kataloga izložbe *Bila jednom, a možda i nije*
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Tiffany Gašparini
Hvala Studentski centar Rijeka
