Edvin Liverić široj publici poznat je kao kazališni, filmski i televizijski glumac, ali na polju izvedbenih umjetnosti on djeluje i kao redatelj, pedagog i producent. Uz aktivno djelovanje na polju dramskih umjetnosti, usko je vezan i uz plesnu scenu, jednako kao i za izvedbe fizičkog kazališta. Rođen je u Rijeci prije pedeset godina, a nakon srednjoškolskog obrazovanja u Opatiji na polju turizma, odlazi na studij u Zagreb gdje studira glumu na Akademiji dramskih umjetnosti. Odmah po završenom studiju postaje asistent i vanjski suradnik na Akademiji dramskih umjetnosti, gdje dugi niz godina predaje na katedri za scenski pokret. Nakon godine dana glumačkog angažmana u HNK u Varaždinu, 1995. ulazi u angažman Zagrebačkog kazališta mladih u kojem je dio glumačkog ansambla sve do povratka u Rijeku 2019.
U tom periodu surađuje s mnogobrojnim kazalištima u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu (Teatro Stabile – Trieste, Mittelfest, Državno kazalište – Braunschweig, Cankarjev dom, GLEJ i ŠKUC Teatar – Ljubljana, SNG – Celje, The Necessary Stage – Singapur, Narodno pozorište – Subotica, Studio K Szinhaz – Budimpešta). Kao plesač radio je sa Studiom Mare, Montažstrojem, Plesnim teatrom Ljubljana, a suosnivač je i kazališne skupine Trafik iz Rijeke. Dobitnik je Nazorove nagrade kao dio kolektiva predstave “Imago” Teatra EXIT. Od 1997. do 2004. selektor je i asistent ravnateljice međunarodnog festivala “Tjedan suvremenog plesa” u Zagrebu, a dugogodišnji je umjetnički ravnatelj i Street Art Festivala u Poreču. Usko vezan za plesni teatar i teatar pokreta od 2004. predstavnik je Hrvatske u europskoj plesnoj mreži Aerowaves.
Stipendista je programa “Courants du Monde” u Parizu i “Talent Campusa” Sarajevo Film Festivala. Režirao je dvadeset predstava, od kojih neke i u Sloveniji, Srbiji I Mađarskoj. Velikom dijelu publike poznat je po mnogobrojnim televizijskim i filmskim ulogama, ali ono manje poznato je i da je diplomirao maslinarstvo, te da je zasadio dva maslinika – jedan u Istri i drugi u Dalmaciji.
Kako je sve krenulo?
Zapravo nisam siguran kada je točno donesena ta moja odluka da će kazalište biti moja životna sudbina. Kad se sad sjetim nekih svojih razmišljanja u djetinjstvu, znam da sam kao dijete silno htio biti pomorac. Dok sam bio u srednjoj školi u Opatiji ,gdje sam se školovao za turističkog djelatnika, gotovo je bilo neupitno da će moj životni poziv biti vezan za turizam. I onda se desila ta prekretnica – odluka da odem na prijemni ispit na Akademiju dramskih umjetnosti. S osamnaest godina po prvi put odlazim u Zagreb i to sam. Ulazim u tu prekrasnu zgradu Akademije, a da uopće nisam svjestan da će mi ta odluka promijeniti život. Audiciju prolazim iz prve, što tek kasnije saznajem da baš i nije čest slučaj, a već za koju godinu postajem i asistent za scenski pokret na toj istoj Akademiji. Zapravo, kad se sad okrenem i razmislim, sve se nekako dešavalo brzo i nisam niti imao vremena o svemu dobro promisliti. Ali možda je i tako bolje. Jer da me danas pitate da li bih sa 25 godina već predavao studentima koji su samo koju godinu mlađi od mene – rekao bih da je to ludost. Upravo taj rad sa studentima bio je velika škola i meni samome. Puno sam učio radeći s njima. Kasnije sam predavao i na studiju “Gluma, mediji i kultura” pri Sveučilištu u Rijeci, ali tada sam već bio puno iskusniji. Zanimljivo je da sam svoje prve glumačke uloge ostvario na sceni HKD-a, tadašnjeg “Pionirskog kazališta”, a danas sam ravnatelj te novoosnovane ustanove u Rijeci. Kao da se zatvara neki krug. Ili možda otvara neki novi…
Nakon Zagreba ipak povratak doma…
Povratak u Rijeku, nakon 30 godina aktivnog umjetničkog stvaralaštva u Zagrebu, bila je velika odluka za mene. Ali bio je to i izazov kojem nisam mogao odoliti. Pokretanje jedne nove ustanove u kulturi grada u kojem sam rođen, nudi na prvi pogled nebrojene mogućnosti. Pogotovo kad u to ulazite s iskustvom i brojnim kontaktima na domaćoj i međunarodnoj kazališnoj sceni, koje sam stjecao godinama. Izazov je to u svakom pogledu – od povratka u grad, kojeg zapravo više ne poznaješ ili pak imaš neke slike njega, a koje su uglavnom vezane za sjećanja i projekcije, pa do niza organizacijskih i birokracijskih prepreka koje treba savladati da se udare zdravi temelji jednoj novoj instituciji u kulturi grada. Sad sam na pola mandata i u tom kratkom periodu moj mali vrijedni tim suradnika i ja puno smo toga napravili. Brendirali smo HKD i dali mu novi vizualni identitet, otvorili svoj web (4.000 pratitelja), Facebook stranicu (2.500 pratitelja) i Instagram profil (1.000 pratitelja). To sve uvelike doprinosi vidljivosti ustanove. Tu su i potpuno novi, vrlo funkcionalni i lijepo dizajnirani izlozi, koji nas također predstavljaju na van. Oformili smo on line prodaju naših ulaznica. Preuredili smo scenu i izgradili toalet za osobe s invaliditetom, pa smo kao takvi i jedina ustanova u Rijeci koja je kompletno pristupačna osobama s invaliditetom. Kad smo kod te teme, napravili smo jako puno po pitanju senzibiliziranja zajednice na povećanju pristupačnosti kulturnih sadržaja osobama s invaliditetom. To je program koji provodimo u suradnji s EPK -Rijeka 2020.
Projekti s Rijeka 2020 te ostale aktualnosti?
Još jedan program koji provodimo s Rijeka 2020 je i Volonterski program, na koji smo izuzetno ponosni i koji je do sada uključio preko 300 volontera. Za taj smo program upravo i primili dvije nagrade: «Državnu nagradu za volontiranje» koja je uručena našoj Koordinatorici volontera – Asji Brusić, te nagrada «Najboljeg organizatora volontiranja u 2020. godini» koju smo kao ustanova primili od Udruge za razvoj civilnog društva SMART, te Primorsko-goranske žipanije i Grada Rijeke. Ponosni smo i na aktivnosti naše Galerije Kortil, a posebno na izložbe «Marc Chagall – boje ljubavi» i «Pola stoljeća s Alanom Fordom» koje su imale izuzetno veliku posjećenost. Ostvarili smo i prvu međunarodnu koprodukciju, a to je ona s kazalištem «Studio K» iz Budimpešte, s kojima smo napravili predstavu «Sjećanja gradova» koja svojim najvećim dijelom tematizira naš grad i njegove migracije kroz 20. stoljeće. Predstava je naišla na jako dobar prijem publike, a u Mađarskoj je u 2019. prograšena za jednu od «10 najznačajnijih predstava». Ako pak govorimo o našem htijenju da HKD postane centar suvremene umjetnosti, dosta je nabrojati koga smo sve u posljednje dvije godine prikazali na našoj sceni: The Tiger Lillies, Tamara Obrovac & Transadriatic Quartet, Mostar Sevdah Reunion, Božo Vrećo & Porto Etno Orkestar, Gabi Novak i Matija Dedić, a predstavili smo mnoga imena europske suvremene plesne scene (Viktor Černicky, Mate Meszaros, Joy Alpuerto Ritter, Muyte Maker, Collective Dope), a sa domaće kazališne scene prikazali smo: Exit, Moruzgvu, Reflektor teatar, Kerempuh, te mnoge druge kazališne kuće, a od čega su neki naslovi premijerno i prikazani upravo na sceni HKD-a. Uključili smo i zajednicu u naše aktivnosti, koz projekte «Kortil uživo» i Dane otvorenih vrata HKD-a koje radimo zajedno s inkluzivnim plesnjacima «Svi marš na ples». Ušli smo u u EU projekte, a onaj najznačajniji je svakako mreža Aerowaves, s kojima smo napravili jubilarni 10. Spring Forward festival i imali najveći broj posjetitelja ikad – njih 1.400. Pokrenuli smo i mrežu PAN ADRA, s kolegama iz Slovenije i Italije, a s inicijativom kojom bi se pomogla izvaninstutucionalna izvedbena scena. Upravo pripremamo i neke projekte i natječaje za poticaj i jačanje domaće izvaninstitucionalne kazališne scene.
Kad ovako nabrojim učinjeno, moram izraziti svoje zadovoljstvo. Ali svjesni smo i da nas puno toga još čeka za napraviti. Ali dokle god je to za mene izazov i užitak – znam da je dobro.
U slobodno vrijeme?
Uglavnom ga nastojim čim više provesti u prirodi. Veselim se vremenu provedenom u mojim maslinicima i promjenama koje se u njima dešavaju kroz godišnja doba. Često planinarim i svuda me prati moja Anouk – Jack Russell terijerka. Obožavam i vrijeme provedeno na jedrenju. Iskreno – to smatram i jedinim pravim odmorom. Vesele me i večere s prijateljima, za koje obožavam kuhati. Vrijeme provedeno uz dobru literaturu, također je za mene dobro utrošeno vrijeme. U svakom slučaju, ja sam tip čovjeka koji svoje slobodno vrijeme vezuje za aktivnosti uz prirodu. Nismo niti svjesni koliko smo se udaljili od nje i kako nam je to postao – modus vivendi.
Uroniti ruke u zemlju, posaditi nešto, to je ono što me ispunjava.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Tiffany Gašparini
Hvala Studentski centar Rijeka
