Jadran Rubeša ljubav prema moru i sportu usmjerio je u edukaciju za trenera plivanja i ronjenja. Uz obitelj vodio je ronilački centar koji bez škole ronjenja nije imao previše smisla pa se educirao za instruktora ronjenja po svim tada poznatim ronilačkim asocijacijama CMAS, SSI, PADI i IDEA. Potom upisuje edukacijsko-rehabilitacijsko fakultet i tako je krenuo njegov put u edukacijsku rehabilitaciju. U radu na projektu uz podršku Društva “Naša djeca“ Opatija pokrenuta je igraonica i radionica „Kolibrići“ za djecu s teškoćama u razvoju (iduće 2022. godine, biti će 20 godina postojanja). Jednog dana je upoznalo djevojku sa istom ljubavlju prema djeci i životu općenito. Prvih 10 godina voditelj igraonice i radionice je bila ona, a posljednjih 10 on. U međuvremenu su se vjenčali i dobili dvoje prekrasne djece. Za vrijeme studija, zapošljava se u Centru za odgoj i obrazovanje Rijeka, u kojem radi i danas. U želji da spoji sport, more i djecu s teškoćama, upisuje doktorat iz aplikativne kineziologije na sveučilištu u Kopru.
Kako je sve krenulo?
Rad sa djecom me privukao još u osnovnoj školi zbog moje majke koja je radila u jaslicama. Od početka školu nisam baš volio najviše, jer sam morao mirno sjediti. Škola mi je bila vrijeme nakon nastave, druženje sa svojim prijateljicama i prijateljima te odlazak na igralište ili u šumu. Što se tiče ronjenja, iako još i danas imam strah od dubine, ljubav je počela vrlo rano. Moj je otac imao ronilački centar u Medveji, (za mene) najljepšoj plaži na Kvarneru.
Tamo sam proveo vrijeme svoje adolescencije i to je bio moj prvi pravi posao, u kojem sam uživao do svoje 28. godine. Cijelo svoje djetinjstvo, vezan sam za svog godinu dana starijeg brata Dominika, s kojim sam proveo najljepše trenutke svog djetinjstva. Tako smo krenuli i sa sportom. Vrlo rano, negdje sa 5 godina, počeli smo trenirati vaterpolo u kojem smo ostali do kraja osnovne škole. Bavljenje sportom nam je pružilo bogatstvo da upoznamo red, rad i disciplinu te da proputujemo cijelu Lijepu našu u društvu tada dragih prijatelja i kolega. Studij edukacijske rehabilitacije upisujem sasvim slučajno. Nakon povratka sa služenja obveznog vojnog roka, upoznao sam jednu prekrasnu djevojku. Doznajem da je studentica treće godine rehabilitacije na edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Ljubav prema djeci je kod mene uvijek bila vrlo izražena, a kada sam zahvaljujući njoj upoznao učenike s kojima je ona tada radila, odlučio sam se pružiti im zadovoljstvo i užitak ronjenja. Za taj korak, kako bi poštivali proceduru i sigurnost djece, osoba mora biti educirana u ronjenju i u edukacijskoj rehabilitaciji.
Kako provodite svoje slobodno vrijeme?
Uz aktivnosti „Kolibrića“ u DND Opatija, 2008. krećem s radom u plivačkom klubu „Forca“, gdje sam i danas aktivan kao trener terapijskog plivanja Halliwick konceptom. Sa prijateljem Damirom, pokretačem projekta „S vjetrom kroz tišinu“, jedrenja za osobe s oštećenjem sluha, 2015. krećemo i sa idejom ronjenja za osobe s invaliditetom po asocijaciji IAHD u kojoj postajem ronilački trener. Dopinški sam kontrolor u sportu, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Svaki slobodni trenutak provodim sa svojom obitelji i prijateljima na našem najdražem Voloskom, druženju s kolegama, izletima, šetnjama u prirodi, skijanju, izložbama i sportskim natjecanjima. Uz ronjenje, najviše me ispunjava vožnja biciklom.
“Sreća je kada ono što mislite, ono što govorite i ono što jeste, budu u harmoniji.” – Mahatma Gandhi
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Magdalena Štibohar
Hvala Studentski centar Rijeka
