Lana Batinić nakon završene X. gimnazije upisuje studij psihologije na Hrvatskim studijima tijekom kojega dobiva priznanje za najbolju sveučilišnu prvostupnicu psihologije u generaciji 2005./06., kao i stipendiju Grada Zagreba za akademsku godinu 2008./09. Pred kraj studija počinje raditi u Uredu za upravljanje ljudskim resursima u Hrvatskoj pošti gdje stječe vrijedna iskustva iz područja organizacijske psihologije. Međutim, 2012. godine odlučuje prihvatiti novi izazov te počinje raditi na Hrvatskom katoličkom sveučilištu gdje je među prvim zaposlenicima Odjela za psihologiju. Iste godine upisuje poslijediplomski doktorski studij psihologije na Filozofskom fakultetu te 2019. godine stječe doktorat znanosti. Iako je njeno primarno područje interesa socijalna psihologija, posebno bliski i intimni odnosi, kao asistentica bila je uključena u nastavu na predmetima i iz područja razvojne psihologije, psihologije ličnosti, kao i na općim psihologijskim predmetima. Dosad je bila suradnica na nekoliko znanstvenih projekata koji su se bavili različitim aspektima obiteljske dobrobiti i kvalitete života. Sudjelovala je na više međunarodnih konferencija, objavila nekoliko znanstvenih radova i poglavlja u knjigama.
Kako je sve krenulo?
Interes za psihologiju javio se još tijekom srednje škole pa sam tako i maturalnu radnju pisala na temu emocionalnog razvoja djece, no tada još nisam puno razmišljala o znanstvenom radu. Znala sam samo da mi je psihologija izuzeto zanimljivo područje i da želim jednoga dana biti na pomoć i korist ljudima oko sebe, što je vrlo čest razlog za upis studija psihologije kojega nam studenti i danas na motivacijskim razgovorima navode. Međutim, tijekom studija sam imala priliku surađivati na različitim projektima Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar budući da su naši brojni profesori bili zaposlenici toga instituta. To mi je bilo zaista vrijedno iskustvo i tako se u meni rodila ljubav prema istraživačkom radu. Imala sam sreće da mi je pružena prilika da se tim poslom zaista i bavim kada sam se zaposlila na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Tada smo bili još zaista vrlo malo sveučilište i naš Odjel za psihologiju je tek počinjao s radom te smo prvu generaciju studenata upisali akademske godine 2012./2013. Ponekad mi je teško povjerovati da je riječ o istom Sveučilištu kada vidim današnji broj zaposlenika i studenata. Izazova je bilo mnogo i ima ih još uvijek, no poseban je osjećaj sudjelovati u nečemu tako velikome kao što je izgradnja jednoga sveučilišta od samih početaka i zbilja sam ponosna na sve što smo kao sveučilišna zajednica dosad postigli.
Tvoj znanstevno-nastavni rad?
Iako je nastavni rad i rad sa studentima svima primaran, posljednjih godina intenzivno se radilo na interdisciplinarnoj suradnji te znanstveno-istraživačkim projektima. Trenutno me jako raduje rad na aktualnom projektu Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta ˝Obiteljska dinamika, zdravlje i dobrobit hrvatskih obitelji u svjetlu ratnih i poratnih iskustava˝ čija je voditeljica doc. dr. sc. Martina Knežević. Glavni je cilj projekta ispitati povezanost aktivnog sudjelovanja u Domovinskom ratu s fizičkom, mentalnom i socijalnom dobrobiti branitelja i njihovih obitelji (bračnih partnera i djece) te ih usporediti s trenutnim funkcioniranjem obitelji čiji članovi nisu sudjelovali u ratu (više o projektu možete pronaći na web stranici: https://www.unicath.hr/projekti/obitelj). Upravo su intervjui s njima ono što me ispunjava i pruža mi veliko profesionalno, no prije svega, životno iskustvo. Iz prve ruke imam priliku čuti što su sve naši branitelji i njihove obitelji prošli kako bismo mi slobodno živjeli u svojoj Domovini te s kojim se sve poteškoćama danas susreću, no i dalje nastoje ostati optimistični i spremni su sve učiniti jedni za druge. Mislim da je to velika po(r)uka za sve nas te upravo zbog patnje i žrtve koja je utkana u izgradnju naše Hrvatske, svi imamo odgovornost, ne samo prema braniteljima, nego i prema svim našim sugrađanima, da damo vlastiti doprinos izgradnji boljega i kvalitetnijega društva koje neće bježati od svoje povijesti te tradicijskih i kulturnih vrijednosti koje su u samom njegovom temelju od pamtivijeka.
Uz to si majka dvoje, uskoro i troje djece!
Da, blagoslovljena sam što se mogu ostvariti u ulozi supruge i majke. Moje slobodno vrijeme u najvećoj mjeri trenutno određuju moje dvije kćeri, a uskoro bi im se trebao pridružiti i braco. Volimo ići u kazalište, kino, šetati, putovati, čitati priče i zapravo ih uključujem u svoje svakodnevne poslove koliko god je to moguće. U ovoj užurbanoj dinamici života, gdje nam ritam u velikoj mjeri diktiraju poslovne obaveze, dojma sam da nerijetko obitelj i prijatelje uzimamo zdravo za gotovo jer će za njih ˝biti vremena˝, a do tada moramo zadovoljiti kriterije uspješnosti koje nam je društvo odredilo. Gledano iz ženske perspektive, koliko god je izazovno usklađivati majčinske i poslovne obaveze, mislim da je ženama koje su se odrekle svoje karijere kako bi se mogle posvetiti obitelji, nerijetko još i izazovnije jer današnje društvo ne prepoznaje njihov neprocjenjiv doprinos i ne odaje im priznanje koje su zaslužile.
Vjerujem da za sve u životu postoji (pravo) vrijeme i da je u redu da nam se prioriteti mijenjaju ovisno o životnoj fazi u kojoj se nalazimo. Stoga nam je često potrebno ˝umijeće malih koraka˝ o kojem govori, meni jako draga, molitva koju je napisao Antoine de Saint-Exupéry (najpoznatiji kao autor Malog princa): “Gospodine, nisam molio za čuda i viđenja, samo te molim za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umijeću malih koraka. Učini me pametnim i snalažljivim, tako da mogu pronaći važna otkrića i iskustva u raznolikosti života. Pomozi mi da bolje iskoristim svoje vrijeme. Daj mi da vidim što je u životu važno, a što nije. Molim te za snagu discipline i umjerenosti, da ne jurim samo kroz život, već da živim razumno i da prepoznam neočekivane užitke i visine. Spasi me od naivnog uvjerenja da sve u životu mora ići glatko. Daj mi da trezveno prepoznam da su nam teškoće, neuspjesi, greške i zastoji date u životu samo da bi rasli i sazrijevali. Pošalji mi pravu osobu u pravom trenutku, koja će imati dovoljno hrabrosti i ljubavi da govori istinu! Znam da se mnogi problemi sami riješe, zato te molim da me naučiš strpljenju. Ti znaš koliko su nam potrebni prijatelji. Učini me dostojnim tog najljepšeg, najtežeg, najrizičnijeg i najkrhkijeg dara života. Daj mi dovoljno mašte kako bih mogao s nekim podijeliti malo topline, na pravom mjestu, u pravo vrijeme, riječima ili šutnjom. Poštedi me straha da propuštam nešto u životu. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba. Nauči me umijeću malih koraka!”
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Karim Kurtović
Hvala cafe Gymnasium