13.8 C
Rijeka
Subota, 5 prosinca, 2020

O putovanjima i željama putnika, novo istraživanje Booking platforme uključuje i Hrvate

Iako bi moglo potrajati dok putnici ne krenu ponovno istraživati svijet onako kako su to činili prije koronavirusa (COVID-19), nedavno istraživanje Booking.com-a pokazuje da...

Grad znanja: Kava, kolač, postav Ksenije Orelj

ADRIA OIL

Ksenija Orelj, nakon Prve riječke hrvatske gimnazije krenula je na studij Povijesti umjetnosti i Njemačkog jezika i književnosti. Kako je odrasla u maloj sredini, Lovranu, oduvijek su je privlačili veći gradovi pa se nakon Rijeke preselila u Zagreb da bi se vratila, zbog ljubavi koja se potom po povratku i ugasila. Honorarno je pisala za likovne rubrike u novinama, za što je danas sve manje prostora, a imala je sreću što se ubrzo nakon diplome zaposlila u Pomorskom i povijesnom muzeju (PPMHP). Prve su izložbe dosta odredile njezin interes. Izložba u Muzejskoj zbirci Kastavštine, obuhvatila je intervencije suvremenih umjetnika u stalni postav i potvrdila upravo suvremenu umjetnost kao njezinu stalnu ljubav Ili Črni gušti u PPMHP-u, s temom kave – kao opijata, užitka i uvezenog ‘egzotičnog’ artikla. Taj je program signalizirao širi kulturološki i interdisciplinarni interes u oblikovanju izložbi. Nakon četiri godine u PPMHP-u zaposlila se u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, što je bio dreamjob.  Ubrzo je upoznala i pozadinsku stranu posla, o čemu se premalo govori, gomilu administracije, logistike i diplomacije koja ‘prati’ kustoski posao pa zato, osim što smatra da dvije glave bolje misle, a i ljepše rade zajedno često radi u tandemu. Upravo tema rada i nevolja u radnom sustavu njezina je česta tema, kao npr. Od sutra ne radimo, imaginarna izložba u sklopu 3. Bijenala industrijske umjetnosti, Izvolite ispraznite svoje džepove u Rijeci & Slovačkoj, Iz trbuha diva u MMSU Rijeka, koje su se redom bavile naslijeđem radničke borbe za osmosatno radno vrijeme i njegovim narušavanjem u sadašnjosti.

AVON

Kako je sve krenulo?

Strast prema umjetnosti prisutna je od malena. Vesna & Branko, moji roditelji bili su sakupljači dobrog štiva. U našem su stanu posvuda bile knjige, klasici književnosti ala Gogolj i Pirandello koje i danas obožavam, priručnici o fotografiji i pregledi povijesti umjetnosti. Kasnije sam neke, nažalost ‘utržila’, zamjenjivala sam ih po antikvarijatima za knjige koje su mi trebale za studij, a bile su mi preskupe. Kako je roditeljska kasa bila premalena, radila sam honorarne poslove kako bi nastavila studij (od čuvanja galerije i poziranja na Akademiji, do hostese po klubovima i ‘učiteljice’ za njemački). Ogromnu podršku pružala mi je sestra Nataša koja mi je davala kuraž da ne odustanem. Tu je i cimerica Darija koja je studirala na Akademiji i s kojom sam naučila što je to zajedništvo, dijeljenje tajni i dijeljenje osnovnih sredstava, bodrenje kroz neprospavane noći prije ispita, i s kojom sam provela sjajne studentske dane, lumpanja, partijanja, skitanja…

Crtice & priča iz života & rada?

Magistrirala sam u Leipzigu, kustoske kulture pri Akademiji primijenjenih umjetnosti što se moglo studirati uz rad, ali je bilo i prilično iscrpljujuće. Naučila sam dosta o povijesti izložbene prakse i dizajnu izložbi kojeg se kod nas premalo podučava, a u što se i premalo ulaže zbog opće financijske stiske. Imala sam priliku kustoskog usavršavanja u New Yorku i Beču što mi je omogućilo i komparaciju scene, da bi shvatila da naše ‘razlike’ mahom počivaju na ekonomskim nepodudarnostima, vrlo konkretnim i kod nas ograničenim produkcijskim uvjetima. Na tu se temu nadovezuje tekst kojeg upravo pišem, s radnim naslovom Tko je podmetnuo tišinu? Tekst za Zbornik AICE (Udruženje likovnih kritičara Hrvatske), osim o 70-godišnjoj povijesti Malog salona, izložbenog prostora na Korzu i njegovom nedavnom, a hitrom gašenju, progovara o aporijama domaće kulturne politike koja nerijetko tek deklarativno zastupa participaciju i otvorenost, a prešutno odobrava sve brže istiskivanje javnog prostora. Zna mi dodijati bavljenje jednom temom ili strogo normiranom formom pa gušte pronalazim i u bavljenju naoko malim temama, a sve kroz timski rad. To je npr. Beni, muzejski fanzin koji u formi anegdota donosi pričice iz muzejske povijesti, neformalne osvrte na izložbe i likovne uratke sudionika naših radionica. Od srodnih programa, mogu istaknuti izložbu Domaće ljekarije koja se u kombinaciji umjetničkog i etnografskog materijala bavila biljem kao modelom spoznaje svijeta, u umjetnosti, magiji i pučkoj medicini. Bilo mi je zanimljivo da su česti posjetitelji bili i psi jer se izložba mogla i ‘njuškati’, za razliku od uobičajenog neutralnog mirisa izložbenih prostora.

Najava novih projekata?

U skorije vrijeme, vjerojatno za 61. porečki anale, planiram kafkaesknu umjetničku izložbu koja se bavi administrativnim zavrzlamama, a naslovom se naslanja na Gogoljevu dramu Revizor iz 1836. Golema moć administrativnog sustava koji se ne obustavlja ni kada život prestaje, osnova je izložbe. Tu su svakodnevne birokratske peripetije koje graniče sa fantastikom, magloviti i nejasni jezik birokracije, prebacivanje odgovornosti i prolongiranje konačnog rješenja, što graniči s apsurdom. Kako kaže Gogolj, „revizor je lažljiva utjelovljena podvala …koja lukavo mijenja smjer, pa izgleda kao da i nije njegov“. Radovima domaćih i stranih umjetnika, izložba postavlja pitanja, koje su nam mogućnosti izvrdavanja birokratskih putanja & kakvu si vrstu humora pritom možemo priuštiti?

U slobodno vrijeme…

Po meni slobodnog vremena redom imamo premalo. Bilo bi božanski da radimo manje, odmaramo više, družimo se, eksperimentiramo i demonstriramo. Možda bi onda i aktualne penzije više odgovarale realnom statusu uloženog rada, a ne preživljavanju naših penzića… Sretna sam kad sam u prirodi s Bernardom i Ljubicom, četveronožnom članicom obitelji i našom dežurnom mazom. More volim oduvijek, a šumu sam zavoljela s Ljubicom koja obožava jurnjavu uz Rječinu. U prirodi se i najbolje odvojim od radne svakodnevice i razmišljanja o rokovima ili dnevnim peripetijama. Opuštam se i uz kafenisanja s prijateljima. Često su to žene kojima se divim zbog njihove srčanosti i odvažnosti, zaigranosti i iskrenosti, bilo u poslovnom, bilo u životnom smislu. Kad stignem, (Vrag odnio prišu!), raduje me kopuckanje po balkonu u važama s cvijećem i aromatičnim biljem. Odmara me i dobra knjiga. Trenutno me fascinira Olga Tokarczuk koja olabavljuje krute granice jezika, nacije, religije.

Kad piše kao da pleše, a možda je tu i trik; Manje politike, više poezije!

Pripremila: Maja Vizjak

Fotografija: Tiffany Gašparini

Hvala Studentski centar Rijeka

ZADNJE OBJAVE

Nova kolekcija kišobrana i majica s potpisom riječke umjetnice Mirne Sišul

Modni dizajn Mirne Sišul prvenstveno proizlazi iz prepoznatljivih Mirninih djela, gdje slikarski opus prelazi na tkaninu stvarajući modu koja proizlazi iz umjetnosti, iz kista...

Zavirili smo u trgovine ZTC-a i u TOM TAILOR-u pronašli odlične zimske jakne, za nju i njega

Prosinac je pokucao na vrata. Drugačiji, izazovniji, hladniji u svakom smislu. Kako ugrijati srce donosimo često kroz naše teme jer su dobra djela i...

PRATITE NAS...

22,125ObožavateljiLajkaj
7,910SljedbeniciSlijedi
20PretplatniciPretplatiti

NE PROPUSTITE

Imaju li Riječanke stila i čiji stil posebno voli otkriva najpoznatija riječka modna blogerica Ester Gallo

Ester Gallo (1962.) radi kao tajnica predstojnika Klinike za dentalnu medicinu u KBC - Rijeka. Njena velika strast je moda, te je ona danas...

Pogledajte kako je bilo na modnoj reviji Fashion Room Rijeka Night

Jesen je u Rijeci krenula vrlo dinamično, uz brojne projekte i događanja, Grad koji teče postao je grad koji se budi i iznimno nas...

Foto, šminka, frizura i nakit – ovaj bajkovit vjenčani editorijal ima sve!

Mladenke su vječna inspiracija, započinje ovu priču Iva Bruketa koja je u razgovoru s vlasnicom frizerskog Studia Kate, Kate Brozinčević došla na ideju za...