Nadija Mustapić vizualna je umjetnica i izvanredna profesorica na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Diplomski studij završila je 1999. godine na Odsjeku likovnih umjetnosti pri Filozofskom fakultetu u Rijeci. Od 1999. do 2002. živjela je u Veneciji, a poslije toga četiri godine u SAD-u. Poslijediplomske studije iz područja grafike i intermedije (MA 2004., MFA-Terminal Degree, 2005.) završila je na Sveučilištu u Iowi, gdje je potom i predavala grafiku i crtanje. 2006. godine vratila se u Rijeku gdje i danas živi i radi. Najčešće djeluje u mediju prostornih video instalacija, ali i kroz pokretne slike u formi videa, eksperimentalnog ili dokumentarnog filma, a bavi se istraživanjem višedimenzionalnih odnosa prostora i njegove reprezentacije, subjektivnosti, političnosti. Prostornim video instalacijama koje inzistiraju na fenomenološkom iskustvu gledatelja prilikom percepcije djela obrađuje specifična i sugestivna mjesta koja evociraju stanja nesigurnosti, zaglavljenosti između prošlosti i sadašnjosti, javnog i privatnog, mjesta simboličkih i slojevitih značenja. Ponekad su (post)industrijski prostori, ili specifična mjesta vezana uz kontekst rada ili povijesti, ponekad su to krajolici – metafore unutarnjih pejzaža. Njen se pristup bazira na proširivanju definicije audio-vizualnog dokumentarizma koji rekonstruira i apstrahira stvaran prostor. Izlagala samostalno i skupno u Hrvatskoj i inozemstvu, u galerijama, muzejima i na festivalima (samostalne: Hippolyte Gallery, Helsinki, MMSU Rijeka, Cecile R. Hunt, St.Louis, MKC Split, Dom HDLU Zagreb,…; skupne: Si:n Festival o video art & performance Ramallah, Faulconer Gallery Grinnell, TH-T nagrada Zagreb, Directors Lounge Berlin, Instants Video Marseilles, Contemporary Art Ruhr Media Art Fair Essen…). Njena umjetnička praksa uključuje i kolaboracije. Značajnije uključuju višegodišnju suradnju s Tonijem Meštrovićem na većim video/audio instalacijama za galerijske i javne prostore. Dobitnica je stipendija i nagrada (Saari/Konnen Foundation, Headlands Center for the Arts, Scuola Internazionale di Grafica Assistantship, Peggy Guggenheim Museum Internship,…). Više o njenim radovima moguće je saznati na
Web: www.nadijamustapic.com.
Kako je sve krenulo?
Nisam bila dijete koje je stalno crtalo, kako obično započne priča o počecima umjetnika, ali sjećam se da sam s 15 godina vidjela jedan oglas na ploči u školi i istog trena odlučila da želim naučiti izrađivati slike u crnoj komori. Našla sam stari tatin Zenit i upisala tečaj fotografije u Riječkom HKD-u kojeg su vodili Egon Hreljanović, Miljenko Smokvina i Ranko Dokmanović. Obožavala sam proučavati prostor oko mene kroz objektiv i gledati kako on izranja iz bijeline papira u crnoj komori i nikad neću zaboraviti prvog susreta s Rankom Dokmanovićem kad je na radionicu došao s gomilom svojih crno-bijelih fotografija koje je istresao na stol kavane i vadeći jednu po jednu prepričavao intencije, a kroz njih i životna iskustva. Tada sam prvi put čula da netko priča o slikama na način kako ja razumijem stvari. Nakon toga barba mi je poklonio svog Canona, ja sam stalno nešto škljocala, a nestao je i onaj osjećaj izgubljenosti kad te kao tinejđericu pitaju šta želiš biti, studirati, raditi? Nisam znala gdje i kako, ali sam znala šta želim i šta meni ima smisla. Probala sam upisati jedan studij, ali nisam uspjela, pa sam slijedeće godine upisala drugi. Otkrila sam crtanje, slikanje, kiparstvo, i grafiku, kojom sam se onda godinama intenzivno bavila.
Daljnji umjetnički i profesionalni razvoj?
Završila sam fakultet u poslije-ratno vrijeme kada mi se u Rijeci nisu otvarale mogućnosti i prvi izlaz iz zaglavljenosti sam našla u Veneciji, gdje sam aplicirala na Internship program u Muzeju Peggy Guggenheim i dobila stipendiju. Otišla sam na dva mjeseca i ostala četiri godine, da bi opet tražila izlaz koji je upalio kad sam dobila pozitivnu povratnu informaciju da sam primljena na post-diplomski program na Sveučilištu u Iowi i da sam dobila stipendiju koja mi je trebala da krenem tim putem. Nekoliko stipendija bile su u obliku tzv. Teaching Assistentship pa sam za vrijeme studiranja predavala kolegije na preddiplomskoj razini, a kad sam stekla MA i MFA diplome uspjela sam dobiti i Vizu koja mi je omogućila predavački angažman još jednu godinu, a onda sam se odlučila vratiti u Rijeku. Iste godine zaposlila sam se na Akademiji primijenjenih umjetnosti s kojom sam bila u kontaktu i pregovarala mogućnosti zaposlenja kao povratnice. U međuvremenu sam u Americi zamijenila grafičke umjetničke procese pokretnim slikama jer me je zanimala dimenzija vremena u radu, počela sam se baviti video instalacijama, učiti nove tehnologije, tražiti drugačije solucije. Po povratku u Rijeku trebalo je i premostiti svojevrstan kulturni šok povratka i pretvoriti poznato staro u poznato novo mjesto bivanja i djelovanja. Puno godina kasnije sam s kolegicama umjetnicama Neli Ružić i Tanjom Ravlić, koje su se vratile u Split nakon godina života u inozemstvu, započela razgovor o iskustvu tih godina povratka, pa smo pokrenule „Atlas povratka“ (link na stranicu atlaspovratka.wixsite.com/atlaspovratka/o-projektu) gdje smo iznijele vlastita i sakupljale iskustva drugih umjetnika povratnika, fokusirajući se na osobne interpretacije iskustva povratka i reintegracije u post-tranzicijski kontekst i mogućnosti stvaranja interkulturalnog hibridnog identiteta. Danas, 15 godina nakon povratka, imam osjećaj da su svi moji umjetnički radovi nastali iz praćenja konstantnog fluxa novih subjektiviteta (života) u odnosu sa starim-novim (prostornim) kontekstima, bilo da se radilo o individualnim tranzicijama ili onima koje zahvaćaju prostore širih zajednica, poput brodogradilišta, luke, željeznice, (bivših) industrijskih ili militarnih kompleksa, prostora granica, itd.
Aktualno stvaralaštvo?
U posljednjim radovima sve više me zanima interpolacija autorskog teksta s pokretnim slikama, odnosno odnos teksta i slike kao nerazdvojiva cjelina i primjećujem da je uvođenje novog medija u proces potaklo apstraktnije i intimnije, više lirski intonirane narative. U radu „Ovdje i tamo“ u kojem je priča smještena u jednom maglovitom prostoru gdje se gube koordinate za mjesta ovdje i tamo jer je u bjelini prostor istovremeno beskrajno dubok i plošan, negiran, tekst koji pripovjedačica izgovara u off-u svojevrsno je strujanje svijesti koja meandrira između tih koordinata, napuštanje starog i prihvaćanje novog (i obrnuto), ispitivanje vlastitih tjelesnih i umnih granica i uopće mišljenja o tome gdje se nalaze i postoje li zaista granice identiteta, posebno u polju izabrane zajednice zamišljene oko pojmova doma i slobode. Trenutno radim na jednom novom radu, koji će možda biti eksperimentalni film ili više-kanalna video instalacija, koristeći materijale koje sam duži niz godina snimala na jednom, meni važnom, mjestu u prirodi uz potok i razmišljam kako u takvom prostoru ispreplesti vrijeme priče koju je moguće iznijeti u terminima vremena proživljenog za bivanja uz potok s vremenom protoka potoka i priče koju bi mogao pričati. Pomaci u perspektivi sagledavanja vremena i prostora potentni su za zamišljanje sasvim drugačijih dimenzija hibridnosti identiteta.
U slobodno vrijeme…
Uglavnom nemam osjećaj da imam dovoljno slobodnog vremena pored raznih životnih obaveza, poslova i okolnosti, i jer sam majka dva zaigrana dječaka koji to moje vrijeme energično otimaju, ali radim na tome da ga uspijem i ja ukrasti nazad – to je jedan od mojih svakodnevnih ‘poslova’. Treniram u boksačkom klubu Rijeka već nekoliko godina, ali zapravo ne bi to moje jutarnje vrijeme nazvala ‘slobodnim’ u smislu dokolice jer mi predstavlja ispunjenje suštinske svakodnevne potrebe. U ‘slobodno vrijeme’ najviše volim uskočiti na Stihiju i plutati negdje izvan Rijeke – tako se zove pasara iz Mrtvog kanala koju dijelim s još tri prijateljice, ili igrati biljar s partnerom, ili (od kad su sportske dvorane zatvorene zbog koronasituacije) trčati rano ujutro po industrijskoj ulici s mojim prijateljicama,… ili raditi štogod, zaista, s jednim posebnim krugom društva s kojim povremeno skijamo, ili planinarimo, ili smišljamo druge izgovore za feštu. Voljela bi češće ugrabiti vremena da vozim motor, kampiram, plešem. Obožavam kad naleti neko skroz novo iskustvo, ili mogućnost putovanja, iako je tih mogućnosti u mom životu, s godinama, već premalo. Najčešće slobodno vrijeme provodim s mojim dečkima – vozimo bicikle, gledamo filmove, čitamo lektire, dan za danom ganjamo svakojake sitne snove. Vrijeme korona pandemije mijenja štošta, pa i naše svakodnevne ritmove – dok nekima stvara previše slobodnog vremena, neki su ga u potpunosti izgubili, a slobodno vrijeme meni znači slobodu ugađanja hiru – toliko važnoj, a istovremeno sporednoj stavci na listi prioriteta koja se u ovakvim radikalnim okolnostima povećala.
Ne mogu ne razmišljati o pitanju vizije u trenutku u kojem sada živimo, suočeni s limitacijama koronavirusne pandemije, i u tom smislu voljela bi zamišljati novo ‘novo normalno’ drugačije od oblika ‘novog normalnog’ koji se manifestira danas kao životni vakum, usisani prostor slobode kretanja, nemogućnost ostvarivanja kontakta i prisnosti kroz materijalan, fizički prostor. Kad je on istisnut iz naših dnevnih života i sveden na prostor doma ili pak ekrana, teško je imati vizije koje uključuju ravnopravne razmjene u procesu gradnje novog društva – u kojem dva i dva jesu četiri, bez krivotvorenja znanosti, ali mogu biti i pet, uz princip velikodušnosti i inovativne distribucije viška.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Tiffany Gašparini
Hvala Studentski centar Rijeka
