Petra Hrašćanec djeluje kao plesačica, koreografkinja i pedagoginja u polju izvedbenih umjetnosti. Primarno područje njezinog interesa i školovanja je suvremeni ples, a njezine radove karakterizira istraživanje tijela kao realiteta izvedbe kroz različite medije. Rođena je u Zadru, plesno obrazovanje započela je u Glazbenoj Školi Blagoje Bersa, a nastavila u Zagrebu u Školi suvremenog plesa Ane Maletić gdje je maturirala 2003. godine. Diplomirala je 2008. godine na “Salzburg Experimental Academy of Dance” u Salzburgu. Tijekom formalnog umjetničkog visokoškolskog obrazovanja educira se u području suvremenog plesa i koreografije, a u izvaninstitucionalnim edukacijskim programima usavršava se i na brojnim seminarima, radionicama i rezidencijalnim programima u zemlji i inozemstvu uz vrsne plesne umjetnike i pedagoge. Osim dugogodišnjeg rada u Zadarskom plesnom ansamblu, treba izdvojiti i rad u Studiju za suvremeni ples u Zagrebu gdje je ostvarila brojne predstave i umjetničke suradnje te bila uključena u provedbu EU programa SPIDER u kojem je zastupala Studio za suvremeni ples na europskoj partnerskoj platformi. Zadnjih šest godina kao izvođačica, osim u autorskim djelima, djeluje kao vanjska članica WEE COMPANY, koreografa Francesca Scavette, bazirane u Norveškoj. Svoje radove koreografski ostvaruje preko umjetničke organizacije 21:21 (u kojoj je jedna od umjetničkih voditeljica) ili partnerske organizacije de facto u suradnji s hrvatskim institucijama (Kazalište &TD, Zagrebačko Kazalište Mladih, Pogon Jedinstvo, Zagrebački plesni centar). Od 2013. kao predavač i mentor vodi kolegij Suvremena plesna tehnika na Odsjeku plesa pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a od 2009. umjetnička je ravnateljica festivala sola Monoplay u Zadru. Svoje projekte uspješno i redovito predstavlja u europskim i hrvatskim kazališnim institucijama poput Plesnog centra La Jette u Bruxellesu, Les Subsistances u Lyonu, SCENE Salzburg, ARGE Salzburg, Bitef teatru u Beogradu , Teatar &TD, Zagrebački plesni centar te na domaćim i inozemnim festivalima: ImpulsTanz u Beču, Dubrovačke ljetne igre, Tjedan suvremenog plesa, , Karantena u Dubrovniku, Rencontres Choreographiques Internationales de Seine-Saint-Denis, Pariz, WAM festival u Faenzi, UOVO festival of performing arts u Milanu. Godine 2012. dobiva Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju plesnu izvedbu za solo Love will tear us apart.
Kako je sve krenulo?
Želja za plesom je elementarna potreba svakog čovjeka i ona je u djetinjstvu nesputana te je samo pitanje da li je održimo živom u kasnijim fazama. Imala sam sreću da u svom okruženju ali i domu (mama je nastavnica plesa i bivša plesačica) postoji mogućnost za susret sa ovim medijem. Škola za ritmiku i ples u Zadru bila je prvo organizirano mjesto za igru kroz medij tijela. Kao i u ostalim poljima života uvijek postoji osoba (često u obliku pedagoga) koja vas zaljubi u neku ideju do kraja. U mom slučaju ti prvi susreti bili su sa divnim ženama i plesnim umjetnicama Nives Šimatović Predovan i Sanjom Petrovski. Negdje u pubertetu bilo mi je skroz jasno da je ples nešto što najviše odgovara mom karakteru i načinu izražavanja. Suvremeni ples je spoj discipline/vještine i kreativne izvođačke slobode. Kao i u drugim formama plesa postoji forma i funkcija pokreta ali se ona u suvremenom plesu razlikuje u omjeru kojem razmatramo funkciju pokreta kao sredstvo koje potiče individualne razlike. Postoji velika doza ulaganja u disciplinu tijela koja se manifestira kao mogućnost ili spremnost tijela da odgovori na specifične zadatke a istovremeno se razvija svijest o specifičnom načinu kretanja i mišljenja koja je kao otisak prsta za svakog plesnog umjetnika.
Tvoj angažman za vrijeme Hrvatskog predsjedanja Vjećem EU-a?!
U sklopu ovog projekta u Europi se predstavljaju izabrana djela raznih grana hrvatske umjetnosti te smo 2020. pozvani da budemo dio izaslanstva u domeni suvremenog plesa. Predstaviti će se dva rada koja su do sada imala najuspješniju distribuciju u Svijetu: solo «Love will tear us apart» i duet «Kompas». Love will tear us apart proglašena je najizvođenijom predstavom suvremenog plesa u novijoj hrvatskoj povijesti te će svoju 75. izvedbu imati u Briselu u poznatom kazalištu Bozar. Autori smo Saša Božić i ja, a ovaj solo igramo već devet godina. Iako smo je već igrali u Bruxellesu u kazalištu Bozar, još nismo imali prilike predstaviti svoj rad te nas ovo gostovanje izuzetno veseli. Kompas je autorski rad Simone Aughterlony, Saše Božića i mene te je naša turneja ovog rada (barem njen europski dio) uključen u program predstavljanja hrvatske kulture. Kompas predstavljamo u Minhenu, Parizu i Douai-u ali i Luzani koja nije EU. Kompas je plesni i kazališni odgovor na klasični grčki ep “Odiseju” u kojem je glavna tema samoća ili samo bivanje sa sobom u prisutnosti drugog. Sama ta rečenica bi za mene danas mogla predstavljati i moju misao o kazalištu i izvedbenim umjetnostima. Osim vanjskih repriza u 2020. planiram i dva rada u Hrvatskoj i to: Solo projekt “Samo” i grupnu predstavu s mladim tek završenim plesačima plesnog odsjeka pri ADU naziva “Skupa”.
Ples je za tebe…
Uloga plesa neprestano se mijenja, a od 60-ih godina ples aktivno utječe i na druge medije te nudi prekretnice kao npr. u vizualnoj umjetnosti. Po meni, danas ples nudi neku enklavu mogućeg. Kažem to jer se svi mijenjamo kao pojedinci u odnosu na okolinu koja neprestano zadaje uvjete i načine na koji percipiramo. Evolucijskom teorijom neke stvari će odumrijeti. Možda za deset godina više nećemo niti imati trgovine, sve će biti on-line pa ćemo i ljude sretati on-line. Možda izgubimo opažanje promijene svijetla u jesen jer to zapravo nije produktivno i ne treba nam. Mijenjamo se. Ples u svojoj srži nema riječ. I ne robuje semantičkom čitanju. Nudi nove prostore koji mogu nas vratiti vlastitoj percepciji tijela i misli. Uloga „gubljenja“ u pokretu možda nikad nije bila važnija. Tijelo za mene nema konotaciju koju često srećemo današnjim medijskim sadržajima. Tijelo nije reprezentacija ljepote i vječne mladosti. Tijelo nije ni neki instrument kojemu dajemo dvije tablete pa će prestati boljeti. Tijelo nije nešto što ignoriramo kada je sporo ili umorno. Tijelo misli. Tijelo ima kapacitet biti u vremenu i prostoru i biti svjesno toga. Tijelo je saveznik. Istovremeno i subjekt i objekt.
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Karim Kurtović
Hvala cafe Gymnasium
