Goran Palčevski rođen je 1960. godine u Delnicama gdje je i započeo školovanje. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završio je u Rijeci. Godište 1960. bilo je prvo na kojem je isprobavana famozna tzv. Šuvarova reforma. Upisao je srednju školu, a niti učenici, niti profesori nisu znali što raditi. Novi udžbenici nisu bili tiskani, stari gimnazijski se nisu preporučivali. I onda i sada sa zavišću kaže kako je slušao priče o klasičnim gimnazijama. Iz tih srednjoškolskih dana posebno mu je drago bilo vrijeme provedeno na radiju kada je bio jedan od suradnika, tada se to zvalo omladinske emisije Bura. Ta emisija, kao i omladinski list Val o kojem se ovih dana puno priča, bili su sa svojim prilozima te muzikom neki oblik tadašnjeg mladenačkog neposluha. Medicinski fakultet upisuje 1978. godine gdje je već tijekom fakulteta bio aktivan u nastavi kao demonstrator i u studenskoj organizaciji FOSS-u. Specijalistički ispit iz pedijatrije polaže 1996. godine, subspecijalistom pedijatrijske gastroenterolgije, hepatologije i prehrane postaje 2006. godine, a doktorsku disertaciju brani 2012. godine. U nekoliko je navrata boravio na stručnim usavršavanjima u inozemstvu. Danas je redoviti profesor na Medicinskom fakultetu u Rijeci, pročelnik Zavoda za gastroenterolgiju, hepatologiju, endokrinologiju i nefrologiju. Prodekan je na Medicinskom fakultetu. Bio je predstojnik Klinike za pedijatriju KBC-a Rijeka, predsjednik Povjerenstva za pedijatriju pri Ministarstvu zdravlja RH, član Upravnog vijeća HZZO-a, sanacijskog vijeća KBC-a Rijeka te obnaša i mnoge druge funkcije. Autor je desetaka stručnih i znanstvenih članaka, poglavlja u sveučilišnim udžbenicima, suradnik na domaćim i europskim projektima, član uredništava znanstvenih časopisa, recenzent sveučilišnih udžbenika.
Kako je sve krenulo?
Odabir fakulteta bio je posebna muka. Kako su mi misli nekako bile više humanistički posložene odluku nisam mogao donijeti i one su se mijenjala na tekućoj traci. Oduvijek sam volio rad s ljudima, pa kada se tome pridoda i želja da im se pomogne nekako mi se medicina činila logičnim izborom. Cijelo vrijeme fakulteta bio sam aktivan u studenskoj organizaciji, a nekoliko godina sam uređivao i studentski list „Speculum“ što me i danas ispunjava srećom. „Speculum“, znate, među studentima medicine ima kultni status. Nakon završetka fakulteta krenula je uhodana trasa, staž pa vojska.
U ono vrijeme liječnici nisu mogli odmah dobiti specijalizaciju već su morali najmanje dvije godine raditi u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Ja sam to obavio na riječkoj hitnoj pomoći. Neponovljivo iskustvo, baza cijelog kasnijeg rada. Većina liječnika ipak želi neku specijalizaciju pa sam i ja, kada sam stekao uvjete, počeo „njuškati“ okolo. Iz današnje perspektive nevjerojatno zvuči kako je specijalizaciju bilo gotovo nemoguće dobiti.
Otvorilo se slobodno mjesto na pedijatriji. To baš i nije bio moj prvi izbor. Procjenjujući kako mi šanse na drugim mjestima nisu prevelike javio sam se na natječaj. Medicina je sve više feminizirana, a pedijatrija posebno. Tamo je, u tom trenutku, bio manjak muških liječnika pa su izabrali mene. Morate znati da pedijatrija baš i nije na top listi najpoželjnijih specijalizacija. Teška je, uz pomalo diskutabilnu uvažavanost. Poznata je anegdota kada unuka koja je završila medicinu dolazi baki koja ju pita „šta je specijalizirala?“. Unuka odgovara – pedijatriju, a baka na to „pa što nisi još malo učila pa bi bila pravi doktor“. Nakon početnog šoka, jer došao sam s hitne medicinske pomoći gdje se odluke moraju donijeti odmah bez odlaganja, slijedi privikavanje i svidjelo mi se!
Imate 3 specijalizacije!
Liječnik za 3 specijalizacije mora imati talent, mora ih nositi u sebi. Kirurgiju, psihijatriju i pedijatriju. Sve ostale se daju naučiti. I ove 3 možeš, ali nikada nećeš biti pravi i to se vidi. Kao kada netalentirani plesač pleše. Ima „štap u leđima“, radi u grču. Djeca su fascinantna, nadahnjuju, uvijek drugačija.
Dijete koje plače, ne surađuje pri pregledu mi je izazov. Učio sam mađioničarske trikove kako bi djeci odvratio pažnju, smirio ih. Po nekim mojim kolegama često se glupiram, međutim ako te aktivnosti smire dijete i omoguće mi normalan pregled, neka se to zove i „glupiranjem“. Tijekom specijalizacije završio sam dva poslijediplomska studija. „Opću patofiziologiju“ jedva. Jedna mi profesorica nije htjela dati potpis jer nisam dolazio na predavanje. Rekao sam joj da ću joj se osvetiti. I jesam, oženio sam joj kćer. Drugi je „Biomedicina razvojne dobi“, drugo ime za pedijatriju. Kasnije, već kao docent završio sam i „Menadžment u zdravstvu“ koji mi je bio od velike pomoći kada sam bio predstojnik Klinike. U suvremenoj zapadnoj civilizaciji, kamo ipak i mi pripadamo, pedijatrija se uvelike promijenila.
Nema više, ili ih ima malo, zaraznih bolesti. Daleko su veća opasnost i izazov za liječnike postale kronične nezarazne bolesti. Pedijatrija je ogromna knjiga s puno poglavlja i još više stranice. Suvremena klinička, tercijarna pedijatrija zahtjeva usmjerenost prema jednom području. Tako svatko od nas na Klinici ima svoju užu specijalnost. Gastroenterologija mi pruža zadovoljstvo. Gastroskopije i kolonoskopije su pretrage, manualne procedure, koje mi donose dinamiku. Iako gastroskopija kod djeteta od 9 mjeseci ili kolonoskopija kod djeteta od 3-4 godine „diže“ adrenalin. Sastavni dio moje uže specijalizacije je prehrana i poremećaji prehrane u djece. Brojni su problemi koje neodgovarajuća prehrana može uzrokovati u dječjem tijelu. Određene namirnice mogu dovesti do brojnih neželjenih promjena u tijelu. Oboljeli od npr. celijakije, nažalost, to znaju jako dobro. Kako bi im pružili što bolju skrb, a zahvaljujući dosadašnjem kvalitetnom radu s tim bolesnicima koji je započeo još moj učitelj prof. Mladen Peršić, bio sam voditelj hrvatskog dijela europskog projekta – Interreg – Focus on CD.
današnje vrijeme, suočeni smo s pravom epidemijom poremećaja prehrane u djece. S jedne strane su oboljeli od anoreksije, a s druge pretila djeca. Koliko god čudno zvučalo to su lice i naličje istog problema. U pedijatriji nikada nemate samo jednog pacijenta već najmanje 4-5 i to dijete, majka, otac, djed, baka. Teško je ponekad komunicirati sa svima i zadovoljiti sve zahtjeve. Osobito u stresnim trenutcima kao što je bolest djeteta. Stoga jednostavno morate znati čitati izraze lica, pratiti neverbalnu komunikaciju, pratiti što se dešava. Ukratko razumjeti ljude. Uvijek me je nekako zanimalo što se to dešava u ljudskim glavama. Prof. Ljiljana Moro je valjda „nanjušila“ tu moju crtu i poticala me je u edukaciji iz područja dječje psihijatrije. Tijekom tih dugogodišnjih izobrazbi polaznici ne uče samo o drugima već nastoje mijenjati sebe i biti bolja osoba.
Vaš rad danas?
Pročelnik sam Zavoda pri Klinici za pedijatriju KBC-a Rijeka, profesor na Medicinskom fakultetu te prodekan sam na tom istom. To znači rad na odjelu, u dnevnoj bolnici, ambulanti, seminari, predavanja, sastanci, sastanci. Ponekad budem stvarno frustrirano iscrpljen. Problem je što većinu tih aktivnosti treba posložiti u osmosatno radno vrijeme, ono što je popodne lako obavim. Ako dođe majka s djetetom npr. iz Malog Lošinja u ambulantu, a vama iskrsne neki vanredni sastanak ili predavanje to znači čekanje, a to vodi u nezadovoljstvo. Corona je samo još dodatno zakomplicirala situaciju. Njih, normalno ne zanima razlog, znaju jedino da čekaju, a ja im se svima na tome i ovim putem ispričavam.
Ukoliko želite ostati u toku nužno je stalno pratiti najnoviju literaturu. U medicini mi je oduvijek predstavljalo problem gdje prestaje struka, a započinje znanost? I obrnuto. Tako i kada trebam opisati svoj sadašnji znanstveni rad. Nastavljamo suradnju s kolegama iz drugih centara u RH i Europi. I dalje sudjelujemo zajedno s hrvatskim i europskim kolegama u projektima s temom celijakije (npr. EU Interreg Danube Transnational Program „CD SKILLS – Improving celiac disease management in the Danube region by raising the awareness, improving the knowledge, and developing better skills”), upalnih bolesti crijeva (formiranja središnjeg hrvatskog registra oboljelih od UBC). Želja mi je da sa suradnicima pripremim novi projekt iz područja poremećaja prehrane.
Vaše slobodno vrijeme?
Nabrajao sam već trenutne obaveze. Kada tome pridodate i ostale „poluslužbene“ obaveze otrcana je fraza kako dan prekratko traje. Slobodnog vremena imam stvarno premalo i to me često ljuti. Ne znam jesam li neorganiziran ili preuzimam previše obaveza. Pomalo zavidim prijateljima kada pričaju o nekim dobrim serijama ili filmovima koje su pogledali. Nakon posla svakodnevno još nekoliko sati radim kod kuće. Nekada sam jogirao dnevno i do 10 km. Onda su godine i ozljeda kralježnice napravile svoje. Spasile su me duge šetnje sa mojim prijateljem Xanom, šnaucerom koji je sa mnom planinario, trčao i šetao. Danas zbog njegovih i mojih godina i zdravstvenog stanja, samo šećemo što više možemo. Proljeće donosi rad u vrtu, kosilica mi je bila najbolja investicija u životu. Naravno, tu su i obitelj i prijatelji koji su često taoci mojih obaveza i „izgaranja“. Oprostite i hvala Vam! Puno vremena posvećujem humanitarnom radu. Godinama sam član Rotary-a gdje sam upoznao neke divne ljude koji demantiraju onu tvrdnju kako se pravi prijatelji stječu samo u školskim danima.
Bio sam predsjednik Rotary kluba Rijeka, a godinama sam bio jedan od organizatora humanitarnih koncerata „Budi tu“ čiji je prihod bio namijenjen upravo Klinici za pedijatriju. Ta sredstva su umnogome pomogle u obnovi i unaprijedila funkcionalnost prostora Klinike. Oduvijek sam volio knjigu no problem je jedino što navečer budem preumoran za neke „teže“ naslove. Jose Bucay „Ispričat ću ti priču“? Svako malo ponovno ju uhvatim u ruke i bude mi nadahnuće.
Netko jednom davno reče: „Tko hoće traži način, tko neće traži razlog!“
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Tiffany Gašparini
Hvala Studentski centar Rijeka
