Jasminka Zloković završila je srednje obrazovanje (CUOKUOIK) te na Pedagoškom fakultetu u Rijeci diplomirala je 1987. godine stekavši naziv diplomiranoga profesora pedagogije. Od 1987. do 1996. godine radila je u struci kao školski pedagog pretežno u osnovnim školama Primorsko-goranske županije. Doktorski rad obranila je 2001. godine te time stekla akademski stupanj doktora znanosti iz područja društvenih znanosti, polja odgojnih znanosti, grane sustavne pedagogije. U zvanje redovite profesorice u trajnom zvanju području društvenih znanosti, polje pedagogije izabrana je 2018. godine. U dva mandata od 2008-2012 godine bila je Pročelnica Odsjeka za pedagogiju, a gotovo desetljeće je Predstojnica katedre za obiteljsku pedagogiju čiji rad je unaprijedila bogatim korpusom vrlo specifičnih visokoškolskih kolegija. Tijekom dosadašnjega je znanstvenoga i stručnoga rada samostalno ili u koautorstvu objavila je trinaest znanstvenih monografija od čega su dvije na slovenskom jeziku. Znanstveno-istraživačko područje obiteljske pedagogije unapređuje originalnim istraživačkim temama koje su u nas do sada bile marginalizirane i neistražene. Možemo izdvojiti – nasilje maloljetne djece nad roditeljima, nasilje žena nad muškarcima, manipuliranje djecom u obitelji, međugeneracijski odnosi prema starijim osobama, osnaživanje obitelji za razvoj pozitivnih odnosa i obiteljskog zajedništva kao i druge još uvijek tabu teme u obitelji i društvu u cjelini. Urednica je i recenzentica više izdanja znanstvenih i stručnih knjiga te zbornika. U trogodišnjem mandatu Panelistica je hrvatske zaklade za znanost (HRZZZ) od 2020 godine. U sklopu je reforme visokoga obrazovanja sve do danas predložila i izradila mnogobrojne sveučilišne nastavne planove i programe novih redovnih i izbornih nastavnih kolegija, koje izvodi na Odsjeku za pedagogiju Filozofskoga fakulteta u Rijeci, kao i na drugim sastavnicama Sveučilišta u Rijeci: Obiteljska pedagogija; Pedagogija suvremene obitelji; Obitelji i djeca u riziku; Odnosi u obitelji; Obitelj i institucionalni oblici odgoja i obrazovanja; Obitelj i prevencija asocijalnih oblika ponašanja; Pedagoško obrazovanje roditelja; Promicanje prava i zaštite djece od nasilja, Međugeneracijski odnosi u obitelji, Prevencija nasilje nad djecom, Rani i predškolski odgoj i obrazovanje, Pedagogija treće životne dobi. Gost profesor je na Sveučilištu Sjever, Sveučilištu u Rijeci Zdravstveni studiji – sveučilišni diplomski studiji fizioterapija i sestrinstvo, a prethodno gost profesor i na Sveučilištu u Zadru. Voditeljica je više znanstvenih projekata uz potporu Ministarstva znanosti RH, a trenutno uz potporu Sveučilišta u Rijeci provodi znanstveni projekt: Osnaživanje obitelji za poticanje pozitivnih odnosa i obiteljskog zajedništva. Znanstvena prepoznatljivost prof. dr. sc. Zloković zabilježena je i u bibliografskoj enciklopediji vodećih muškaraca i žena Hrvatske Who is Who u Hrvatskoj (2. izdanje, 2012.), kao i u Who is Who in the World (2013.). Glavna je kreatorica prestižne nagrade Luka Ritz «Hrabrost je odabrati ne nasilje» koja se dodjeljuje svake godine od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja. Godine 2015. dobitnica prestižne godišnje državne nagrade za znanost „Ivan Filipović“ za doprinos razvijanju visokog školstva. Više o njoj možete saznati na
web: http://portal.uniri.hr/portfelj/1644
Kako je sve krenulo?
Moje djetinjstvo kao i današnje zrelo doba obilježeno je obitelji, roditeljima, životom sa starijom sestrom i prijateljima koji su ravnopravni članovi obitelji. Djetinjstvo mi je bilo protkano različitim bogatim sadržajima i poticajima iz obitelji i okoline tako da sam bila vrlo znatiželjno dijete i «istraživač» svega oko sebe. Ponekada moja istraživanja su znala završiti štetom koju bih roditeljima napravila i to je vrijeme kojeg se jako dobro sjećam. Posebno bih bila motivirana istraživanjima ako nisam kojim slučajem bila zadovoljna odgovorom na moja beskonačna pitanja – zašto, kako, zbog čega… Sjećam se kada sam htjela vrlo iscrpne odgovore u svezi funkcioniranja radio-aparata, gdje je mamina šala da je «teta u radiju i tu živi», završila da sam do posljednjeg tranzistorića taj isti radio rastavila dok su roditelji bili na poslu. Željela sam toj «teti» dati da jede i pije kada već nikada ne izlazi. Šok mojih roditelja je bio nemjerljiv. Slično je prošla i tv u boji, tatina truba-rog, prve igračke na «daljinski». Ne bih niti danas rekla da sam bila štetočina, iako su to za to vrijeme bile prilične štete. Jednostavno, morala sam dobiti odgovor na moja pitanja bez obzira kako sam do tih odgovora «mukotrpno» dolazila. Tatin odvijač mi je bilo glavno «istraživačko» pomagalo. Roditelji su me inače oduvijek poticali na vrijednosti učenja, čitanja, školovanja, polaženja različitih izvanškolskih aktivnosti što mi se čini da je današnjim mlađim generacijama uskraćeno unatoč činjenice da su im sadržaji mnogo dostupniji nego što je to bilo mojoj generaciji iz 64-e! Dugo vremena željela sam se baviti biologijom, istraživanjem podmorja, onda u adolescenciji moju pažnju je zaokupljala medicina. Moja majka Zorka je radila kao medicinska sestra i izuzetno sam bila sretna kada sam je mogla posjetiti na radnom mjestu. Naime, vodila je bolničku ljekarnu u rodilištu pa sam doticaj sa pacijentima nije bio problem za vrijeme mojih «radnih» posjeta. Kako sam posebno visoko cijenila majku (i sada naravno) željela sam birati profesiju s područja medicine. Vjerujem da sam studirala medicinu da bih bila dobra i savjesna liječnica. Ja jednostavno svemu čega se prihvatim želim pristupiti savjesno i odgovorno. Ponekad je to vrlo opterećujuće i za mene i okolinu. Onda mi je pažnju zaokupila ideja da se bavim znanstveno-istraživačkim radom na području društvenih znanosti čemu je doprinijela moja profesorica Spitek na fakultetu Pedagogije kao meni gotovo pa nenadan izbor. Jednostavno se tako dogodilo. Odlučila sam studirati pedagogiju kao izbor da se posvetim problemima i poticanju razvoja djece, da ukazujem na probleme obitelji i učinim sve što mogu da budem od pomoći drugim ljudima. Za vrijeme studija koji je trajao četiri godine bila sam visoko motivirana i studirala sam sa velikim zadovoljstvom. Odmah nakon završenog studija dobila sam posao prije svega u jednoj srednjoj školi u Rijeci a kako se radilo o poslu na određeno vrijeme prihvatila sam stalni posao u tadašnjem Centru za odgoj u Delnicama. Radila sam kao školski pedagog, svakodnevno putovala na radno mjesto tj. moja zadaća je bila obilazak škola u Fužinama, Liču, Mrkoplju, Starom Lazu, Ravna Gora, Lokve, Skrad, Brod Moravice. Bilo je to vrlo zanimljivo i dragocjeno iskustvo koje sam skupljala tijekom osam-devet godina svojeg prvog radnog iskustva. Putovala sam autobusom, vlakom, hodala pješice u svim vremenskim uvjetima pa tako i za vrijeme mećava. Jednom sam na autobusnoj stanici u Lokvama bila polusmrznuta i vozač i suvozač morali su me unijeti u autobus, utopljavali svojim jaknama. Nije mi bilo jednostavno, štoviše bilo je i opasno na različite načine, ali moja volja je nadvladala sve nedaće. Bilo je to i ono ratno vrijeme kada sam imala i mnogo neugodnih doživljaja pa čak i prijetnju smrću kako bi me se uplašilo i natjeralo da odustanem od posla. Recimo da se nisam uplašila, štoviše dala sam sve od sebe da se moja nazočnost i moja želja za napredovanjem rada škola i što boljim napredovanjem djece što bolje osjete.
Ja pod pritiskom funkcioniram izvrsno! A pravda, želja za poštenjem i napredovanjem svake osobe je toliko jaka da me ništa ne može uplašiti i zaustaviti. Štoviše!
Vaš put je cjeloživotno obrazovanje!
Ništa me nije moglo zaustaviti. Radila sam svom punom snagom i voljom i svaka sekunda mojeg truda višestruko se i pozitivno vratila. Za svoj naporan rad i doprinos odgoju i obrazovanju Gorskog kotara dobila sam Spomenicu koja mi je jedno od najdražih priznanja. Naravno i svako daljnje priznanje koje sam dobila je moja radost i ponos. Godine 1993. upisala sam u Rijeci na tadašnjem Pedagoškom fakultetu poslijediplomski studij pedagogije, 1996. magistrala i odmah upisala doktorski studij na istom fakultetu tada već Filozofskom. Još kao polaznica doktorskog studija dobila sam poticajni projekt za mlade istraživače, što je meni odista bio snažan poticaj. Provedbom tog projekta rezultate rada objavljujem u svojoj prvoj znanstvenoj monografiji: školski neuspjeh problem učenika, roditelja i učitelja. Kažu najteže je napisati prvu knjigu. Ja se s time baš i ne bih složila jer kako vrijeme prolazi postajete sve više odgovorniji i samokritičniji, ali je istina da sam se toj prvoj knjizi neobično radovala. Mislim da je i jako dobra knjiga budući se od 1998 godine do danas često koristi kao obavezna literatura na različitim studijima i izvan Sveučilišta u Rijeci. Doktorirala sam 2000 godine, a od 2002. godine do danas izvodim više sveučilišnih kolegija čiji sam kreator i nositeljica. Uglavnom radi se o kolegijima koji su jedinstveni i mnogi od njih se ne slušaju na sličnim studijima pedagogije u RH. Na ovo sam posebno ponosna jer sam uspjela integrirati svoje osobno praktično iskustvo pedagoga u školama i predškolskim ustanovama, rezultate mojeg znanstveno-istraživačkog rada i sva moja pomno stjecana znanja koja sam gradila i razvijala uz poticaj moj pok. profesorice Vlaste Spitek Zvonarević. Pored mojih roditelja majke Zorke i pok.oca Petra, Vlasta je bila moj dodatni turbo motor za učenjem, stjecanjem «drugačijih» znanja i istina. Obitelj me je odista poticala na studiranje i doktorski studij, nije im bio problem odvojiti svoje teško stečene financije kako bi meni pomogli u svim mojim željama da se školujem! A znate, tog kraja u stvari nema! Učite cijeli život! I to je jedan prekrasan izazov! Moja pok. baka i djed znali su me pitati – pa kada ćeš ti školu završiti! Nama nešto nije u redu s time! Kada god pitamo ti ideš u školu? Šalili su se (valjda?) to je bio njihov način reagiranja na moju odluku nikada stati učiti i na moju veliku želju za znanjima. Niti djed i baka nisu bili pošteđeni mojih istraživanja i eksperimenata.
Snaga obitelji je nešto neprocjenjivo u životu čovjeka i stoga bih silno željela da i oni koji nemaju tu snagu mogu je osjetiti, jer svaka obitelj može biti snažnija nego što to jeste! Inače posebno cijenim temeljne moralne vrijednosti i posebno sam tužna kada vidim da mnoga djeca i mladi ljudi kao da izmiču tim vrijednostima. Djeca i mladi su lakmus papir obitelji i društva u kojem žive i moj posao je da učinim najviše što to mogu u promicanju vrijednosti obitelji, empatije i morala. Na početku rekla sam da je moj život obilježen roditeljskim utjecajem, ljubavi mojih baka i djedova kao i ljubavi prijatelja koje ne dijelim od obitelji. Prijateljstvo je bogatstvo koje valja cijeniti i njegovati!
Moja poruka – Ljubav liječi i može sve!
Pripremila: Maja Vizjak
Fotografija: Tiffany Gašparini
Hvala Studentski centar Rijeka
